IMPRESIONIZAM

4
649

Impresionizam (lat.), umj. pravac koji se najprije javio u franc. slikarstvu o. 1870; naziv dobio po Monetovoj slici Impresija, izloženoj 1874. u Parizu. Zasniva se na slobodnom izražavanju ličnog dojma svega viđenog, nasuprot ustaljenim šablonama akademizma

Impresionizam – likovne karakteristike: slikari napuštaju rad u atelieru i stvaraju neposredno u prirodi; težište stavljaju na neposredni doživljaj optičkih fenomena boje i svjetlosti; privlači ih atmosfera, pokret i suvremene gradske teme; kipari postižu impresionističke efekte slobodnijom modelacijom i naglašavanjem slikovitosti oblikâ u pokretu. Gl. predstavnici: (u slikarstvu) C. Monet, E. Degas, A. Renoir, A. Sisley; kod nas, Račić, Kraljević, Miličević, Jakopič, Grohar; (u kiparstvu) M. Rosso, A. Rodin; B. Deskovié.


Literalne karakteristike: nasuprot parnasovskom idealu »mramorne ljepote«, i ne priznaje statičnost, krutost, nepristranost i teži slijevanju objektivnog podatka s piščevim psih. nastrojenjem da se što bolje osjeti autorova emocionalna reakcija; gl. predstavnici: braća Goncourt, P. Bourget, M. Maeterlinck, D’Annunzio, R. M. Rilke, G. Hauptmann; kod nas, impresionističkih elemenata ima u nekim djelima Cankara, Kosora, Dučića, Begovića, Rakića. – Muz karakteristike: njeguju se mali oblici, veći gube arhitektonsku čvrstinu i podsjećaju na mozaik; boja tona važnija je od melodijske linije i jasnog ritma, poetičnost i lirsko raspoloženje potiskuju svaku dramatsku napetost; posebno značenje pridaje se harmoniji (primjena pentatonike i egzotičnih ljestvica, paralelizama i povećanih intervala). Gl. predstavnici. C. Debussy, M. Ravel.

monet-gare-st-lazare-chicago-art-institute
MONET, GARE ST. LAZARE. Chicago, Art Institute

MONET Claude

Francuski slikar (Pariz, I4. XI I84o – Giverny, dep. Bure, 6. XII 1926). Rodio se u ulici Laffite, u kojoj će kasnije Durand-Ruel organizirati trijumfalne izložbe starom impresionistu. On je iznimka među svim impresionistima; jedini je od njih doživio i preživio svoju slavu. Kao dječak boravi u Le Havreu, gdje mu je otac bio trgovac. Crta zarana karikature; te je karikature zapazio plenerist E.-L. Boudin, poznati slikar marina, i uveo mladog Moneta u slikarstvo. U Le Havreu slika Monet prve svoje pejzaže. U I6. godini izlaže s Boudinom u Rouenu. Pošto mu je otac konačno dopustio da se posveti slikarstvu, M. Stupa I862 u parisku École des Beaux-Arts i uči kod M.-G.-Ch. Gleyrea.

U školi nije dugo izdržao. Njegovi su uzori tada bili C. Corot i G. Courbet. God. I863 vidio je izloženo četrnaest slika E. Maneta, i to je za Moneta bilo otkriće. Širina i svjetlost na tim slikama osvojilesu ga u prvi čas, i on se odlučno usmjerava prema novom načinu rada svijetlim tonovima. Slika već tada svoje jedinstveno platno SaintGermain l’Auxerrois, pa pejzaže u Normandiji i vedute u Parizu. Ma da je očito, da je sva njegova darovitost izrazito naklonjena pejzažu, on slika velike figure, Camille u crnozelenom svilenom kostimu, Gospođu s krznom i japanku u crvenom; njegov figuralni rad zaključuju Doručak u prirodi i Doručak u sobi.

Poslije te faze, u kojoj su još vidljivi utjecaji Courbeta a pogotovo Maneta, predaje se samo slikanju pejzaža. Iz Pariza se seli u blizi Argenteuil, gdje slika Seinu; tu nastaju njegovi tipični impresionistički fini pejzaži, koji još nemaju izrazito šarenilo kasnije faze. Rat 187o prekida njegov rad; sklanja se u Holandiju, putuje u London. U Holandiji stvara djela značajnih vrednota, kao Kanal u Saardamu, a u Londonu motive s Temze. Poslije rata je ponovno u Argenteuilu. Privlače ga pejzaži uz Seinu, glavni element njegova slikarstva postaje voda sa svojim odrazima, treperenjem i živim tokom. Na historijskom nastupu mladih slikara I874. u prostorijama fotografa Nadara u Parizu izlaže sliku Impression, soleil levant (Impresija, izlaz sunca); po toj Monetovoj slici novinar Leroy je cijelu skupinu porugljivo nazvao simpresionistima« (v. Impresionizam).

 

Idućih godina

Nastaju u Parizu prikazi Kolodvor Saint-Lazare kao značajne impresionističke slike, u kojima je već ostvareno cijelo naziranje novoga načina. Taj način potpuno dozrijeva u radovima nastalim u Vétheuilu i u Normandiji. Slika u različna godišnja doba iste motive – još više, stvara čitave serije jednog te istog motiva u različno doba dana. Tako nastaju serije na motiv stoga sijena (Meules), zatim serija pročelja roucnske katedrale, pa serije jablanova (Peupliers). Isti je motiv izveden u različitim rasvjetama, od ranoga praskozorja pa do kasnoga sutona. Te su slike prije svega bilješke efekta svjetlosti; žive i šarene mrlje otvorenih boja tvore na tim platnima rasplinuto tkanje privida.

Rouenska katedrala izgubila je u tom tkanju svoju strukturu, kao da je kruti predmet dcmaterijaliziran, a igra svjetla, Živa i puna snage, stvara titravu koprenu, šarenu i blještavu. Moneta privlači i more. Slika u Bordigheri, u Belle-Isleu, Antibesu i drugim krajevima Mediterana. Navraća u Norvešku, boravi ponovno na Temzi te slika njezine difuzne magle. Slika i u Veneciji serije s motivima Canala Grande, Sta Maria della Salute i Piazza San Marco. No to su tek njegovi slikarski izleti; od 1886 boravi u Givernyju, gdje nakon prodora i pobjede impresionizma kao imućan čovjek stvara svoj dom. Na ušću Epte u Seinu, usred malih jezera, nalazi se njegovo konačno boravište, u kojem ga redovno posjećuje njegov stari prijatelj G. Clemenceau.

degas-pocinak-pastel
DEGAS, POČINAK, pastel

Edgar Degas

Francuski slikar, grafičar i kipar (Pariz 19. VI 1344 – 26. IX 1917). Studira u Pariskoj École des Beaux-Arts, gdje mu je učitelj klasicist L. Lemothe, učenik J.-A.-D. Ingresa. S prirođenim predispozicijama za crtež kao temeljnu vrednotu likovnog izraza, D. se u svom razvoju izgrađuje na tradiciji, koja je od Clouetá do Ingresa njegovala osjećaj za mjeru i proporciju, te strogost i preciznost linije. Osjećajući afinitet svojih naziranja sa H. Holbeinom ml. i N. Poussinom, D. slika i crta prema njihovim djelima.

Na putu po Italiji I856-57 obogaćuje svoja crtačka iskustva studijama djela B. Gozzolija, A. Mantegne i S. Botticellija. Oko I86o slika kompozicije s hist. temama, a započinje raditi i u grafici (bakropis, litografija); otkriva ljepotu japanskog višebojnog drvoreza (Hokusai, Utamaro), te u svojim radovima traži harmoničan odnos između linije i boje. Oko I865 dolazi u dodir s E. Manetom; kad je u franc. slikarstvu inaugurirana nova era s pojavom impresionista, D. im se priključuje i izlaže s njima već I874 i I877, ali zadržava samostalnost.

Njegova ulja iz tog vremena ne slijede karakterističnu metodu impresionista u primjeni boje i svjetlosti kod interpretacije pejzaža i likova u plein-airu. Ostajući u interieuru D. radi aktove, figure i grupe, u kojima impresionističko naziranje dolazi do izražaja prvenstveno u crtežu. Na izložbi impresionista I886 prezentira seriju radova Suite de nas de fames se baignant, se séchant, s’esuyant, se pegman e se impegner, coi su svjedočanstvo njegove već definitivno izgrađene realističke koncepcije. U toj koncepciji D. zahvaća sтоп oštrinom zapažanja u životnu stvarnost čovjeka u radu likovi pralja i žena kod glačanja) i velegradskoj desperaciji (scene iz kavana).

Metoda mu je pri tome lapidarna; prostor gradi jednostavnim sredstvima, a likove sažima u elementarne obrise. »Njegov prijevod realnosti u slici nije temperamentom izbačen na osnovi primljenog dojma, već je taj dojam razrađen, oblik je cizeliran do sasvim suptilnih nijansa u svjetlu i sjeni. D. je bio uvjeren, da se umjetnost mora približiti što više realnosti, i to onoj običnoj, neuljepšanoj stvarnosti, bez obzira da li je ta stvarnost i sama rugobat, ali njegov »hladni realizam ne prelazi u grubi naturalizam« (Lj. Babić). Degasovi crteži prividno su bilješke, stvorene u trenu; u stvari oni su rezultat napregnutih analiza i studija usmjerenih na zadatak, da se ljepota pokreta objektivno fiksira u momentu, i da se taj prolazni fenomen likovno ostvari kao činjenica.

 

Živošću i raznovrsnošću pokreta naročito ga inspiriraju zbivanja na konjskim trkalištima, u baletnim dvoranama i na pozornici

Trke slika već od 1866, a baletne scene od 1872; kazalište ga naročito privlači efektima igre umjetne svjetlosti. »Kod Degasa opažamo samo suhu volju, potez oštar poput noža. Bilo da se radi o pralji, koja, nagih ramena i ruku, objema šakama pritiskuje glačalo, bilo da se radi o skupini plesačica, koje vježbaju u foajeu, da bi omekšale zglobove, ili o vitkim trkaćim konjima, koji se preko tratine vraćaju u konjušnicu, uvijek je kretnja tačna, iako, mišići nisu vidljivi, ona je tako tačna, kao da je urezana čeličnim šiljkom i kao da je taj šiljak slijedio njezinu krivulju i secirao je nošen unutrašnjim fluidom, što vaja njezin oblik.

Superioran stav izražen u viziji tog umjetnika, koji ne zna za prostodušnost, koji je lišen težnje za dopadljivošću, koji žudi za saznanjem radi opisivanja i za opisivanjem radi saznavanja. On uvijek sve dokraja podređuje izrazu pokreta, što ga uporno traži u najtačnijem prikazu radnjâ…

To je okrutna umjetnost, još okrutnija onda, kad plamenovi i sjene, što ih svjetlost rampe baca na ljudska tijela, ističu na njima udubljenja i čvoruge« (E. Faure). Došavši iskustvom do spoznaje, da mu materija uljene boje ne odgovara za ostvarivanje suptilnih preljeva svjetla rampe i reflektora na inkarnatu plesačica i svili i krepu njihovih kostima, D. se laća pastelne krede. Služeći se ovim sredstvom on nastavlja franc. tradicije XVIII st. (M.-O. Latour, J.-B.-S. Chardin), a oplođuje ih impresionističkom metodom primjenjivanja difuzno ustreptale svjetlosti u rafiniranim šarama i kontrastima.

Fanatik rada, autokritičan do krajnosti, D. je u svim slikarskim tehnikama, a usto i u grafici ostavio opus, koji je utjecao na generacije. Direktnih učenika u smislu pedagoškom nije imao; njegovim se sljedbenicima smatraju H. Toulouse Lautrec i J.-L. Forain. U kasnoj fazi života, 2) &ፉové) kad mu je gubitak vida sve više onemogućavao slikanje, modelirao je u glini, vosku i bronci sitne figure (plesačice, jahači, konji), nastojeći da i u plastici izrazi ono, što je bio životni cilj njegova stvaranja: pokret.

toulouse-lautrec-quadrille-au-moulin-rouge-washington-national-gallery-of-art
TOULOUSE-LAUTREC Quadrille au Moulin Rouge. Washington, National Gallery of Art

Toulouse-Lautrec, Henri-Mari-Raymond de

Francuski slikar i litograf (Albi. 24 XI I864 – dvorac Malromé, dep. Gironde, 9. IX I9oI). Potomak obitelji koja se ubraja u najstarije francusko plemstvo. Bogalj od djetinjstva, zakržljalih nogu uslijed pada s konja, osuđen na mirovanje crta i slika ponajviše životinje. Između I878 i I882 nastaju njegove »sportske slike«, karakteristične po nezgrapnom naglašavanju pokreta. God I882 portretira majku i slika radnike na obiteljskom imanju Céleyarn. U međuvremenu se upoznao s impresionističkim načinom slikanja. U jesen I882 prelazi u atelier F.-A. Cormona kod kojega ostaje do 1887. U to vrijeme upoznaje L. Anquetina, E. Bernarda i V. van Gogha, koji potiču njegove tendencije za oslobađanjem od akademizma.

Kako nije ovisio o komercijalnom uspjehu svojih djela, mogao je u slikanju posve slobodno izražavati vlastite sklonosti. Pri tom su na njega, osim metode impresionista, utjecali pasteli E. Degasa i jap. višebojni drvorezi. Od I886. živi na Montmartreu; prekinuvši s društvenim krugovima kojima je pripadao po podrijetlu, našao je utočište među bohemima i u polusvijetu. Motive nalazi u ambijentu pariskih kavana, kabareta, plesnih lokala, na trkalištima i u javnim kućama. Stalni je posjetilac Moulin-Rougea, tada noćnog lokala. Povremeno radi i portrete ličnosti iz književničkog, umjetničkog i aristokratskog svijeta. Opsjednut čežnjom da fiksira stvarnost sredine, neumorno crta na svakome mjestu i na bilo čemu. Te temperamentno izvedene skice, koje su bitni dio njegova cjelokupnog opusa, prerađuje u slike u ulju i gvašu. Likovi ostvareni u jakom plošnom koloritu i nesmiljeno oštrom opservacijom žive i djeluju sugestivno.

 

Depravirani svijet u kojem se kretao slikao je bez gorčine i porugljivosti, ali isto tako i bez sentimentalnosti

Te su slike konstatacija onoga što se kategorizira kao porok i pokvarenost, ali nisu ni satira ni karikatura. Naturalizam njegovih erotskih scena nije nikada lascivan ili usmjeren prema senzacionalnosti. Između I889 i I895 crta i slika ponajviše »zvijezde« tadašnjih kabareta; omiljeli su mu modeli La Goulue, Jane Avril, May Belfort, May Milton, Yvette Guilbert, Aristide Bruant i Crnac Chocolat, pa Oscar Wilde i još neki književnici. Glav. su mu slike iz tog ambijenta: Quadrille au Moulin-Rouge, Danse au Moulin de la Galette, Cirque Fernando, La visite, Toilette ; Au lit ; La Goulue ; La Clozvnesse Valentin.

God. I887 izložio je prvi puta svoje slike u Bruxellesu, a I893 u Parizu, gdje te godine surađuje u »Revue Blanche« i »Escarmouche«. Posebno mjesto u njegovu stvaranju zauzima litografija. Prvi rad u toj tehnici datira iz I891 (plakat za Moulin-Rouge). Do I9ОI izradio je 368 litografija raznovrsnih tema, namjena i formata. Tehniku litografije u boji doveo je do najvišeg umjetničkog savršenstva. Svaki njegov litografski list rezultat je dugih i pomnih prethodnih radova, o čemu svjedoče mnoge skice i crteži. Višebojna litografija postaje u njegovim realizacijama ekvivalent tehnici ulja.

 

Odraz njegovih iskustava i načina u radu na litografijama može se uočiti i u stilu njegovih slika iz kasnije faze

Između 368 litografija, većinom u boji, ističu se ciklusi odnosno pojedini listovi: Уvette Guilbert (I.6. listova, 1894); Melodies de Désiré (I3 listova, I895); Portraits d’acteuers et d’actrices (12 listova, 1895); Elles (II listova, I896); Le sommeil (I2 listova); Blanche et Noire (I2 listova); La Goulue et sa soeur, L’Anglais au Moulin-Rouge, Napoléon (I895); Lender en buste (I895); Débauche (I896); La passagère du 54 (I896); La grande loge (I897); La clozvnesse au Moulin-Rouge (1897); Idylle princière (I897); La petite loge (1897); Elsa la Viennoise (I897); La danse au Moulin-Rouge (I897); Le jockey (1898); Cecy Loftus, Au pied du Sinai (Io listova za istoimenu knjigu G. Clemenceaua, I898); ilustracije za knjigu J. Renarda »Histoire naturelle« (I899). – Posebnu skupinu čine plakati, menui i pozivnice, otisnuti u ograničenom broju primjeraka. Najkompletnije zbirke umjetnikova litografskog opusa nalaze se u Parizu (Bibliothèdue Nationale) i u Bremenu (Kunsthalle).

 

Od 1898 javljaju se kod njega sve teži simptomi bolesti

Nakon liječenja u -St-Jamesu kraj Neuillyja prelazi u Bordeaux Tuga je opera bMessalinek inspiriraCu la za izvanredno lijepe crteže i skice. Njegovi posjeti Parizu postaju sve rjeđi i kraći. Konačno se povlači u dvorac Malromé svojoj majci, gdje i umire slikajući do kraja života. Djela ove posljednje faze, lišena oštrine i plošne lapidarnosti, znače povratak i približavanje njegovoj prvotnoj maniri. Kao slikar, koji pripada prvoj generaciji postimpresionista, nije bio veliki novator. Trajni mu je i isključivi motiv ljudski lik, pri čemu se usredotočuje na kretnju i što oštriju karakterizaciju fizionomije. Pri tom primjenjuje apartne efekte difuzne svjetlosti i osebujan kolorit. Boje – mesnatoružičaste, blijedozelene, bjelokosnožućkaste – djeluju »umjetno«.

To proizlazi odatle, što je slikao scene uz svjetlo elektrike, a ne u prirodi kao pleneristi i impresionisti; priroda mu je ostala strana zbog poteškoća u kretanju. U litografiji – a posebno u kreiranju novog stila plakata – njegov utjecaj dominira još decenijima. U cjelini ostaje njegov opus, pored likovnih vrednota, svojevrsna hist. dokumentacija koja otvoreno i bez hipokrizije govori o životu i moralu određene sredine i vremena. DJELA. Portreti: Umjetnikova majka; Gđa Pascal kod klavira ; Berthe Bady; Gđa Poupoule kod toalete; Gospođica Dihau, jane Avril; Lucie Bellanger; Maurice joyant, Gabriel Tapié de Céleyran ; Romain Coolus, Louis Pascal, Henri i. Désiré Dihau, Profesor Wurtz (svau Albiju); Le chanteur populaire Prince (Beč, Osterreichische Galerie des XIX und XX Jahrhunderts); Djevojka u atelieru (Bremen, Kunsthalle); Žena koja puši; Paul Sescau (oba Brooklyn, Mus.); Cirkus Fernando; Messaline (oba Chicago, Art Institute)..

 

renoir-u-lozi-london-national-gallery
RENOIR, U LOŽI. London, National Gallery

Renoir, Pierre-Auguste

Francuski slikar grafičar i kipar (Limoges 25. II I84I – Cagnes, 17. XII I9I9). Potekao iz siromašne obitelji; kad su mu se roditelji preselili u Pariz, 13-godišnji R. započinje zarađivati kruh u radionici koja se bavila oslikavanjem porculanskih proizvoda i ukrašivanjem zastora, paravana i lepeza prema uzorcima 18. st. To ga je dovelo već u samom početku u Louvre, gdje je tražio uzorke za svoj rad. God. I862-64 pohađa École des Beaux-Arts, a uz to studira u alalieru M.-G.-Ch. Gleyrea, gdje se našao sa C.-Monetom, J.F. Bazilleom i A. Sisleyem.

U početku podliježe utjecaju tamnoga kolorita romantičarske škole. Razvije se u dodiru s N.-V Diazom des la Peña; slika sa svojim drugovima u Chaillyju u blizini fontainebleuške šume. Javljaju se utjecaji tonskoga slikanja G. Courbet, a pogotovo E. Delacroixa; to se moglo zapaziti kod prvih Renoirovih nastupa u oficijelnom Salonu I864 i I867 (Diana Lovkinja); I868 nastaje portret slikara A. Sisleya sa ženom, a I870 kupačica s grifonom.

Utjecaj Delacroixa ponajviše je izražen u slici Parižanke odjevene kao Alžirke. Postepeno se kod njega ukrštavaju tonska shvaćanja i početna impresionistička, što jasno svjedoči njegova klasična Loža (I874, London, Home House Society). Pod utjecajem E. Maneta i C. Moneta, s kojim slika pariske vedute, potpuno zabacuje tonsko rjesavanje te se pribilizuje impresionistima (Le Moulin de la galette, I876, Pariz, Louvre-Jeu de Paume) i s njima izlaže. U toj se fazi na njegovim platnima pojavljuju sve čišće boje.

Na bijelom platnu svježe se boje počinju žariti i irizirati, pogotovo na puti njegovih aktova: kupačica i nimfa. Istovremeno slika pejzaže služeći se impresionističkom paletom (Put kroz guštaru, Pariz, Louvre-Jeu de Paume); na isti način slika Obitelj Charpentier (I879, New York, Metropolitan mus.). Velik uspjeh postiže u Salonu I879 portretom glumice Samary (Moskva, Muzej novog zapadnog slikarstva). Otada izlaže u Salonu i napušta izložbe impresionista. God. I88o slika La Grenouillere (Stockholm, Narodni muz.), а 188I stvara značajnu realizaciju Doručak veslača (Washington, Philipps Memorial), svoju najveću sliku. U proljeće iste godine putuje s A. Vollardom u Alžir, gdje slika nekoliko pejzaža, a u jesen polazi u Italiju »voir les Raphaël«.

Oduševljava se za antičke zidne slike u muzeju u Napulju

U to vrijeme stvara svoj možda najljepši ženski akt Plavokosa kupačica (Pariz, Louvre-Jeu de Paume). U daljnjem razvitku sve više napušta impresionistički način svjetlećih boja, a glavni mu cilj postaje da solidno komponira i konstruira forme čvrstih kontura. Tu su njegovu fazu nazvali »ingresovskom«. Iz te faze postoji niz jedinstvenih aktova i portreta (Kupačica što sjedi; Portret žene, Kćeri Catulle Mendèsa za klavirom). Oko I89o ulazi u novu fazu, tzv. »nacrée« (sedefna). Studira pedantno prirodu te nalazi posve nove skladove.

Inkarnat likova harmonizira prema crvenilu, zadržavajući ranije opaliziranje boja (I895, Akt što leži ; Usnula kupačica). Privlači ga sve više jug; život mu se odvija između njegova pariskog ateliera i čestih putovanja. S Monetom putuje u Palermo, a na povratku se obojica ponovno sastaju s P. Cézanneom. God. I885 unajmljuje na nekoliko mjeseci od Cézanneova šurjaka kuću u Aixu i izrađuje na istom terenu gdje i Cézanne seriju provansalskih pejzaža. U ljetu je obično u Parizu; I892 putuje s izdavačem Gallimardom ponovno u Španjolsku. Tamo ga u Pradu privlači Goya. – Slabo zdravlje (reumatizam) sili ga da se drži sunčanog juga; najviše radi u Cagnesu kraj Cannesa. God. I9o3 povlači se sasvim u Cagnes, gdje gradi kuću »Collettes«; svijet uokolo kuće mu služi kao glavna tema za slikanje.

 

Godine I9o5 doživljuje veliki i istinski trijumf u Salon d’Automne

Njegova bolest postaje sve teža; olakšanja su samo povremena. Ruka mu je uzeta i nepokretan je, ali ne gubi ni humor ni optimizam ; radi tako da mu vežu kist u šaku. Taj posljednji period nazivaju »période de Cagnes«. Slika mediteranski pejzaž, mrtve prirode, svoju djecu i poneki portret, a glavni mu je model O a. kućna pomoćnica Gabrielle. U tom periodu bujna Renoirova paleta ponekad zasvijetli na voluminoznim i pretilim tjelesima. Ti su volumeni, naravno, potkraj života slabije slikani nego tada, kad je R. bio u punom životnom zamahu i kad je u njegovu djelu ostvaren tip jedrog tijela što nosi u sebi biljeg klasičnog umijeća i animalnu ženstvenu izražajnost jednako nevinu i čistu kao rascvalo cvijeće ili zreli plodovi, i kad su se na platnima prelijevali tonaliteti renoirski sočno i blještavo. Bio je to u likovno ostvarenje preveden sam instinkt, u isti mah i senzualan i nevin.

Renoirovo djelo sadržava oko 6ooo slika i skica, pretežno u ulju, a dijelom u pastelu i akvarelu, te velik broj crteža (olovka, kreda, sangvina). Radio je i grafike; poznato je pedesetak njegovih bakropisa i litografija, većinom s motivom akta. – U kasnoj fazi (od 19o7), iako fizički sve nemoćniji, radi i plastiku uz pomoć dvojice kipara tehničara. U bronci i u kamenu nastale su glave i figure većih i manjih razmjera, među kojima Venera ; Majka i dijete; Kovač i Pralja te reljef Parisov sud. Sasvim potkraj života (I917) izvodi 6 portreta-medaljona u bronci s likovima ljudi koji su u njegovu umjetničkom putu ponajviše značili – Delacroixa, Ingresa, Corota, Moneta, Cézannea i Rodina.

Comments

comments

4 COMMENTS

LEAVE A REPLY