Ako se dogodi da u vedroj noći pogled pobjegne gore, vidjet će milijune zvijezdâ na noćnom nebu

0
207

Međutim, u bilo kojoj datoj noći možemo vidjeti samo oko 2.500 do 3.000 od 5.000 vidljivih zvijezda koje se mogu vidjeti golim okom. Ove zvijezde pomogle su oblikovati mitologije i religije čovječanstva od početka našeg postojanja a njihove tajne još uvijek su bezgranične.

Sirius je najsjajnija zvijezda na nebu i vidljivo je sjajnija od bilo koje druge zvijezde oko sebe. Plavkasto je bijele boje i ciklusi kroz različite boje prikazuju kao da treperi. Astronomski govoreći, Sirius je poznat kao Alpha Canis Major. U svijetu astronomije, što je niža magnituda nebeskog tijela, to je svjetliji objekt. Sirius ima prividnu magnitudu od -1,46. Za usporedbu, druga najsjajnija zvijezda na nebu je Canopus, koja se pojavljuje u zviježđu Kobilica, sa magnitudom od -72, otprilike je upola sjajna kao Sirius. Od našeg je Sunca svjetliji Sirius 40 puta i udaljen je samo 8,6 svjetlosnih godina – što ga čini bliskim susjedom.

U zapadnim kulturama, Canis Major je pas Oriona, Velikog lovca čiji je dio neba spektakularan. Igra ulogu lovca, a njegovi psi u potrazi su za zečevima. Napada ih divlji bik, kao što to podrazumijeva slika zviježđa. Orion je blizu Bika, a ispod njega je kunić (Lepus), kojeg proganjaju Veliki Pas i manji pas.

Nepogrešiva slika čovjeka koji hoda kroz nebesa univerzalna je i budući da su psi već desetke tisuća godina sa nama, ima smisla da nas ovaj sjajni dragulj prati, jer su i psi slijedili čovječanstvo budući da su naše dvije vrste naučile osloniti se jedna na drugu.

Iako je Sirius promatran kroz pozitivnu energiju na nebu, upravo se to često i zlostavljao. Zvao se crvena zvijezda, iako nije sada crvena i vjerojatno je uvijek bila plavo-bijela. To je dovelo do nekih nagađnja da je u jednom trenutku bila crvene boje, ali čini se logičnijim da je to bila referenca na vrstu energije za koju su neki vjerovali da zrači iz nje, izvan topline i efekta prigušenja, uspoređujući je s drugim zvijezdama koje su imale opasnu energiju i zapravo su bile crvene boje.

Sirius sjajniji i izgleda da nam je ovdje iskočio zec iz grma, a prisutnost mu odaje zvijezda iz repa – Theta Leporis, (θ Leporis)?

Godine 1718. Edmond Halley – kada je proučavao Sirius i druge zvijezde – otkrio je da zvijezde imaju “pravilno gibanje” u odnosu na druge. Tada je 1862. Alvan Graham Clark otkrio da Sirius ima slabije sjajnijeg suputnika, sada poznatog kao Sirius B. Premda se u knjizi Naše nebo, koju je napisao dr. Oton Kučera, spominje vijest iz Johanesburga (1929.) – da je pratilac Siriusa B opet dvostruko sunce – Hubble Space Telescope kojeg je izradila NASA nije potvrdio postojanje još jednog nebeskog tijela.

Doduše,  budući da je stvar prvi put primila ozbiljnu pozornost na Royal Society 1760. godine astronomi nisu bili u stanju objasniti nepodudarnost. Zvjezdice se ne bi tako brzo razvile za nekoliko tisuća godina, ali bi moglo biti efekata teorijske treće pratilje.

Comments

comments

LEAVE A REPLY