“Dobra komunikacija je pola uspjeha”, rečenica je koju sam čula bezbroj puta. Međutim, pravo sam shvaćanje te izjave počela shvaćati tek kad sam se doista uvjerila da je tako.

Postoje dvije vrste ljudi. Prva vrsta su oni koji ljudi ti sve ,,bez pardona“ istresu u lice. Takvi ljudi imaju potrebu za instantnim rješavanjem nedoumica, nesuglasica ili konflikata iz razloga što su tako odgojeni, brzo reagiraju ili jednostavno imaju takvu potrebu. Druga vrsta ljudi su oni ljudi koji jednostavno ,,prešute“ ono što ih (trenutno) tišti. Ljudi koji svoje misli ne iznose odmah iz višestrukih razloga: sram, strah, odgađanje, jednostavno misle da nije vrijedno i slično.

,,Ja-ti-uvijek-sve-kažem-u-facu“ tip ljudi

,,Ja sam vrlo direktna osoba. Ja ću ti sve reć’ u lice.“, izjave su koje bi me, kod osobe koja ih izgovara netom nakon upoznavanja, iznenadile. Ili na neki način zaprepastile. Budući da nikad nisam voljela površne odnose (moj princip bio je – ili jesi ili nisi!), niti neiskrenost, zavoljela sam ovakve ljude.  Osjećala sam svojevrsnu sigurnost, znajući da će me takve osobe ,,zaštiti“ govoreći istinu u lice. Imajući takve prijatelje, držala sam kako je njima izuzetno stalo do moje dobrobiti i kako je ,,bolje da mi kažu oni nego netko drugi“. Sviđalo mi se to što se uvijek govorilo ono što je nekom na duši. Bez  obzira na to što je katkad zvučalo grubo, bezobrazno, sitničavo i slično.

S vremenom sam shvatila da su takvi ljudi oni kojih se najviše moram čuvati. Naravno, ne ljudi koji promiču iskrenost, kvalitetnu dvosmjernu komunikaciju i razumijevanje. Najveći ,strah“ su, za moj pojam, ljudi koji imaju konstantnu potrebu za isticanjem svoje „iskrenosti“. Za naglašavanjem svoje impulzivnosti i direktnosti. Ljudi koji hirovito reagiraju ne uzimajući u obzir tuđe osjećaje.

Tako sam, prije otprilike godinu dana, šetala gradom s tadašnjom prijateljicom. Ona je srela poznanicu koju je poznavala iz osnovne škole i nisu se vidjele nekoliko godina. Svoju je kolegicu iz osnovne škole, pozdravila razvikanom ikavicom: ,,Vidi ti nju! Joj, što si se udebljala, prije si bila ka’ štap! Ne mogu virovat’!’“ Ostala sam zaprepaštena. Osim što je, dakle, uvrijedila prijateljicu koju nije vidjela već dugi niz godina, učinila je to glasno. I to posred grada.  No, to je bio samo jedan od brojnih primjera njezinog nepažljivog izražavanja svoje ,,direktnosti“. Kako je vrijeme odmicalo, shvatila sam da ona (niti njoj slični) uopće nema obzira niti suosjećanja za tuđe osjećaje. Povrh toga, shvatila sam da ne govori stalno ,,istinu“ niti ,,ono što joj je na duši“.

Naravno, ne želim generalizirati na temelju nekoliko primjera takvog tipa osobe. No, dosadašnje mi je iskustvo govorilo da, u pravilu, osobe s pretjeranom ,,izravnošću“ imaju pretjeran nedostatak poštovanja. A ponekad i istinske ,,iskrenosti“, koju konstantno promiču.

,,Nešto-me-muči-ali-želim-da-sam-shvatiš-što-je“ tip ljudi

S druge strane, postoje osobe koje nerado i vrlo rijetko iznose svoje misli i osjećaje. Ponekad ljudi prešute ono što im je na ,teret“ zato što smatraju da možda nije vrijedno rješavanja. Ili, ponekad, ne žele ispasti sitničavi. Neki ljudi nemaju običaj biti izravni iz jednostavnog razloga što ih je sram ili strah reakcije druge osobe. Pojedinima bi im, pak, bilo žao jer bi potencijalo ,,povrijedili“ svog sugovornika.

Katkad takav način djelovanja može krenuti u negativnom smjeru. To se događa kad osobe, iz potrebe da s nekim podijele svoje emocije i razmišljanja, kažu ono što ih muči nekoj xy osobi. Kad se takav ,,razgovor“ ponovi više puta, to već prerasta u ogovaranje.

Nadalje, nerijetko sam puta doživjela da su takve osobe ogorčene na nekog bez da osoba to uopće zna. Iz nekog razloga žele da drugi (na kojeg su ogorčeni), sam shvati razlog njihove ogorčenosti.  Ako osoba ne kaže ono što ju muči na vrijeme i ako to preraste u kontinuitet, počnu se akumulirati negativna čuvstva. Iako se to u početku čine kao ,,sitnice“, nakupljanjem takvih ,,sitnica“ nastaje čitava mreža negativnih osjećaja. Ti se osjećaji postupno nakupljaju kad osoba probleme ,,drži u sebi“ i „trpi“. S vremenom se može dogoditi da osoba naprosto ,,pukne“ na ,,sitnicu“, stoga njezinom sugovorniku uopće nije jasno što se događa.

Držanje svega u sebi, može uvelike narušiti ne samo međuljudske odnose i pishičko zdravlje, već i fizičko zdravlje. Nakupljanjem negativnih emocija može se stvoriti umna uznemirenost stres, koji povećava sklonost mnogim bolestima.

Postizanje uravnoteženosti

Nije jednostavno postići balans između dvije krajnosti: prešućivanja problema i bezobraznog ,,sasipanja“ u lice. Ponekad bismo radije nešto ,,pustili“ i prešutjeli, jer trenutno nismo raspoloženi za otvaranje problemskih tema. Tada mislimo da smo problem ,,zaboravili“, no ustvari smo ga samo potisnuli te se on nakuplja zajedno s ostalim problemima. Katkad, pak, budemo toliko ,,izbačeni iz takta“ da najradije ne bismo birali riječi koje ćemo u afektu izgovoriti nekom. Takav pristup može trajno ugroziti odnose s tom osobom i stvoriti pogrešnu sliku o nama.

S tim u svezi, kako bismo pokušali problem riješiti na konstruktivan način, potrebno je na vrijeme izreći što nas muči. Pritom trebamo pažljivo birati riječi, uzimajući ui obzir činjenicu da bismo mogli povrijediti svog sugovornika. Potrebno je izraziti razumijevanje, ali i navesti što nas je i zbog čega u određenom trenutku zasmetalo. Stav ne bi nipošto smio biti pretjerano ,,napadački“ ili čak ,,obrambeni“, već bi smirenim tonom trebalo reći što je potrebno. Sigurna sam da bi tada osoba kojoj je upućena dobronamjerna kritika, uvažila istu i shvatila o čemu se radi. Neki bi se ljudi možda, momentalno uvrijedili, no vjerojatno bi, kad im se sve slegne, osjećali zahvalnost zbog dobronamjerne kritike.

Jedino s pomoću kvalitetne dvosmjerne komunikacije i međusobnog uvažavanja i poštivanja moguće je postići dobar i kvalitetan odnos. Na taj način, ljudi će steći vještine rješavanja konflikata, problema i nedoumica na prihvatljiv način. Bolje će se upoznati sa sugovornikom i upoznati njegove želje i potrebe. Osoba kojoj je upućena kritika dobit će uvid u pojedine segmente koje potencijalno treba promijeniti. Jednako tako, osoba kojoj je kritika upućena postat će svjesna nekih svojih ,,mušica“ kojih do sada možda i nije bila svjesna. Međusobno uvažavanje i suradnja, često su jamstvo za dugotrajnost i kvalitetu odnosa. A to je svima u cilju zar ne?

Comments

comments

LEAVE A REPLY