logos
Uvod

„Granice moga jezika, granice su moga svijeta!“ – riječi su to poznatog mislioca Ludwiga Wittgensteina. I zaista, ako dublje promislimo, uočit ćemo da je sve što mislimo, govorimo, čitamo i pišemo moguće samo kroz jezik. Naše misli, naš svijet, cjelinu stvari i njihovih odnosa nalazimo objedinjene i raščlanjene u njemu. Ova punina značenja  (svijet, um, poredak, riječ i jezik) sadržana je u starogrčkoj riječi logos.

Da bi sveukupnost bila obuhvaćena, logos podrazumijeva i računanje; sa-biranje (dijelova u cjelinu), što je još jedna bitna karakteristika jezika.

Uzevši u obzir da je starim Latinima i Slavenima čitati značilo brati (lat. legere) te da i danas jezik zborimo (od: sa-brati, zbirati), ne čudi da su naši filozofi (Sutlić, Despot) prevodili logos kao sabor ili zbor. No vratimo se opet u drevnu Grčku i razmotrimo kako su tadašnji filozofi promišljali ovaj fenomen.

Sokratova i Platonova dialektika-jezik u službi istine

U vrijeme Platonovog učitelja Sokrata (5 st. pr. Kr.) česti susreti s putujućim sofistima-vrsnim govornicima upitnog morala, potaknuli su filozofsko istraživanje jezika, njegovih mogućnosti i svrhe. Kako bi obranio sunarodnjake od sofističkih govorničkih smicalica, ali i sačuvao istinu od lažnih tvrdnji, Sokrat je majstorski ovladao umijećem filozofskog mišljenja i govorenja. Isto umijeće usvojio je kasnije Platon, nazvavši ga dialektika.

U svom spisu „Sofist“, Platon navodi načine pojmovnog raščlanjivanja i poniranja do temelja stvari koja se istražuje. Ne ulazeći u detalje dialektike, možemo samo generalno napomenuti bitno. Za Platona je jezik (u horizontu grčkog razumijevanja riječi logos) sabiralište sveukupnosti pojavnog svijeta.

Istodobno, jezik otvara mogućnost mišljenja i zborenja o onome što se nalazi iza pojava ovog pri-vidnog svijeta.  To što je vidno, a ne prividno, jesu ideje.

Utoliko je svrha jezika da čovjekovu pažnju usmjeri s pojavnog ka istinskom postojanju kroz (grč. dia) govor (logos).

Platonovi dialozi, dakle, nisu razgovori između dvije osobe (dijalog), nego putovanje kroz logos prema istini.

 

Aristotelov uvid u tri mogućnosti logosa

Najiscrpniji pisac od svih antičkih filozofa te neumorni istraživač, Aristotel je detaljno istražio i jezik odnosno logos.  Zahvaljujući njegovim sačuvanim spisima o logosu, nastao je naziv logika, čijim se začetnikom smatra upravo ovaj veliki mislilac.

Iako sam Aristotel nije koristio taj naziv, osnove današnje logike nalaze se u njegovim radovima, prvenstveno u „Organon-u“,  u kojem razmatra i slojeve logosa.

Svekoliko zborenje; jezik-logos ima po njemu tri bitne mogućnosti, hijerarhijski rangirane.

Počet ćemo od najniže, imajući u vidu da svaka podrazumijeva određenu razinu umješnosti i talenta da bi se razlikovala od bezbitnog, nesvrhovitog govora.

1) Retorički logos

Najniži rang zauzima retorički logos. Na ovoj razini jezik sabire prošle, sadašnje ili buduće događaje koji se zbivaju ili očekuju u svakodnevici. Za razliku od ostalih dviju razina, retorički logos je često nevezan etičkim načelima. On nema za cilj iznijeti na vidjelo istinu, nego samo uvjeriti slušatelja u ono što se govori.

Tipičan primjer u Aristotelovo vrijeme (pa i danas) bili su odvjetnički govori na sudu. Porotu i suce se htjelo uvjeriti u krivnju, odnosno nedužnost klijenta, ne mareći za pravednost.

Zato on naglašava da se retorika mora rukovoditi etičkim načelima.

Ovakva vrsta govora, usmjerena na ono što je uvjerljivo (grč. to pithanon), obilježavala je ranije i sofistiku.

2) Poetički logos

Iduća razina jest pjesnički logos (grč. logos poietikos), detaljno opisan u spisu „Poetika“.

Poetika izvorno nije imala smisao današnjeg pjesništva.  Njen cilj bio je oponašanje takvog djelovanja koje se nikad nije zbilo u vremenu, ali je u vremenu uvijek prisutno kao mogućnost.

Velebna mogućnost za čovjeka jest promašaj vlastite čovječnosti, što je uprizorivala tragedija – ona je stoga po Aristotelu vrhunac poetičkog zborenja i umjetnosti uopće.

Mogućnost da se otpadne od svoje vlastite biti je ono za čovjeka najstrašnije.

Budući da svaki ljudski život teče između dviju krajnosti; istinskog čovještva i vlastite negacije, izvođenje tragedije izaziva u gledatelju strah i sažaljenje.

Za Aristotela, suočavanje s  mogućom negacijom vlastite istine, istodobno čisti dušu od tih emocija i oslobađa je za samoostvarenje.

Utoliko je najviša razina poetičkog logosa usmjerena na ono što nas oslobađa za istinu, te je istini slično (grč. to eikon). Poetika time stoji u odnosu spram istine i etike, te katarzičnim doživljajem otvara vidik za ono neprolazno i najviše.

(Usput rečeno, glavni akter tragedije uvijek je žrtva umišljenog znanja. Pouzdanje u vlastitu ispravnost, temeljeno na lažnim pretpostavkama, otkriva se anti-heroju tek kad je prekasno. Bolna zakašnjela spoznaja vlastitog neznanja razotkriva umišljenost kao konstantnu opasnost za bit čovjeka. Tragički obrat treba očistiti gledatelja od straha, ali i od umišljenog znanja.

Zanimljivo je da je Platon nasuprot tragediji i poetici, kao „lijek“ za umišljenost ističe podvrgavanje dialektičkom pobijanju lažnih uvjerenja.)

3) Objavljujući logos

Napokon, najviši vid jezika predstavlja objavljujući logos (logos apofantikos). Do njega se uzdiže samo filozof, ostavivši iza sebe puke retoričke figure i prošavši kroz najvišu mogućnost poetičkog očišćujućeg izraza.

Na ovoj razini jezik stoji u odnosu jedino spram istine (grč. aletheia; doslovno – otkrivenost, objavljenost) te se ne bavi ničim prolaznim ili tek mogućim, nego onim što jest i ne može ne biti.

Apofantički logos jedini ima moć da istinu objavljuje ili prikriva; da istinuje ili laže.

Ovom logosu posvećena su mnoga Aristotelova djela objedinjena nazivom „Organon“, zahvaljujući kojima je proglašen ocem logike. U njima je utvrdio osnove na kojima počivaju današnja logika i znanost – od osnovnih elemenata (definicije, pojma, suda, kategorija itd.) do pravila za njihovo ispravno korištenje i primjenu.

Velebna otkrića u tom pogledu su, primjerice, principi identiteta, isključenja trećega i neproturječja (koji je po Aristotelu „neuzdrmljivi temelj“ i bitka i logosa, a koji govori da ista stvar ne može istodobno i s obzirom na isto biti i ne biti) te poznati logički silogizam (izvođenje zaključka iz dviju premisa).

Tako se „Organon“ (doslovno-oruđe) pokazuje oruđem filozofiranja i najvišom mogućnošću jezika, zbora i sa-bora; sabranosti oko istine.

Zaključak

U ovom razmatranju jezika na tragu Platona i Aristotela, otkrilo se da je narav jezika sabiranje; zbor svega što se može misliti i doživjeti.

Štoviše, tek jezik iznosi na vidjelo ono što sačinjava naš svijet. Otvara nam pogled i prema onom neprolaznom – istinskom, što omogućuje razlikovanje istine od laži.  Omogućuje nam, nadalje, da se unutar njega razvijamo od najnižeg; onog bezbitnog i lažnog do najviše mogućnosti čovjeka – bavljenja istinom te mišljenja i govorenja primjerenog istini.

Ta najviša razina jezika i bivanja čovjekom dostiže se u filozofiji; za Platona kao dialektika, za Aristotela kao objavljujući logos.

Comments

comments

LEAVE A REPLY