KARIKATURA

0
491

KARIKATURA (tal. caricatura od caricare natovariti, pretjerivati; engl. i franc. caricature, njem. Karikatur), u lik. umjetnostima, namjerno deformiranje realnosti naglašavanjem nekih određenih karakterističnih obilježja osoba, pojava ili događaja, najčešće s namjerom da se postigne dojam smiješnoga; po formi može biti groteskna, a po intenciji satirična.

Karikatura zadržava djelomičnu sličnost s objektom i dopušta prepoznavanje, pa njezin komični efekt nastaje kao rezultat psihičke dvoličnosti u podudaranju odnosno nepodudaranju realnog objekta s njegovim prikazom. U cijelosti ona ne pripada kompleksu čiste umjetničke ekspresije, a vezana je od najranijih početaka na određeni cilj: na komično ili podrugljivo iskrivljavanje realnosti.

b-petrovic-karikatura-a-g-matosa
B. PETROVIĆ, karikatura A. G. Matoša

Isticanjem slabosti i mana pojedinca ili nekih društvenih pojava k. ima djelovati odgojno u socijalnom, moralnom i političkom pravcu. Ona zahvaljuje svoju snagu neposrednosti djelovanja i aktualnosti tematike, no to istovremeno ograničuje njezin umjetnički domet: većina karikatura ostaje na razini duhovite ilustracije; u nekim djelima velikih majstora ona je na rubu tragične vizije istine. Rijetko se javlja u kiparstvu (F. X. Messerschmidt, 7.-P. Dantan, H. Daumier) i slikarstvu (njem. genre u prvoj pol. XIX st., K. Spitzzweg); njezina je domena crtež i reproduktivna grafika, u širokom rasponu od nabačene skice do tehnički visokog ostvarenja.

 

Općenito

Za karikaturu se može razlučiti na psihološku i društveno-političku. Prva uzima za temu pojedinca te njegovim likom žigoše neke opće ljudske mane i slabosti, dok je druga angažirana u neposrednoj kritici društvene stvarnosti i sredine; ova je češća i ponekad poprima karakter satire (v.) te postaje izraz određenoga naprednoga političkog stava. Ovaj tip karikature osobito se proširio sredinom XIX st. zahvaljujući novim mogućnostima grafičke reprodukcije (litografija). Za razvitak karikature osobito je značajno osnivanje humorističkih časopisa u kojima karikaturisti nalaze mogućnost kontinuiranog i neposrednog komuniciranja s javnošću. Najraniji primjeri karikiranja ljudskog lika u obliku groteske javljaju se već u prethistoriji. Idoli i obredne maske primitivnih naroda, pa sklonost umjetnosti Dalekog Istoka prema grimasi – iako u osnovi predstavljaju specifičan način ekspresije – zadobivaju u pojedinim djelima izrazita obilježja karikature.

Karikatura se sporadično javlja u slikarstvu Egipta (životinje obavljaju funkcije čovjeka), a zatim i u umjetnosti Grka i Rimljana (npr. likovi glumaca komedije u sitnoj plastici). Naročito se razvija groteskna k. u likovima životinja, demona i bajoslovnih spodoba s ljudskim glavama, koji se nalaze u velikom broju na kapitelima, zaglavnim kamenima, bacačima kišnice (gargouille, Wasserspeier), portalima i korskim klupama srednjovj. crkava te u iluminiranim rukopisima. K. dobiva agresivan karakter u vjerskim borbama u vrijeme reformacije i protureformacije. Renesansa općenito nije pokazivala sklonosti prema karikaturi; izuzetak čine »voćni portreti«. G. Arcimbolda i oštre studije fizionomija Leonarda da Vincija, koje imaju karakter karikature.

Na sjeverozapadu se javlja u djelima H. Boscha, P. Bruegela i niza nizozemskih »malih majstora«. U drugoj pol. XVI st. karikature rade članovi obitelji Carracci, a kasnije Domenichino, P. F. Mola, C. Maratti, G. B. Tiepolo i D. Tiepolo. Najznačajniji je karikaturist-satiričar XVII st. j. Callot; P. L. Ghezzi naslikao je nekoliko izvanrednih portretnih karikatura, a G. L. Bernini dao je u nekoliko poteza komične karakteristike svojih suvremenika.

 

carnet01
Autor: Nik Titanik www.niktitanikstudio.com

Snažan razvitak

Doživljava karikatura u XVIII st. u Engleskoj u društvenim (moralities) i političkim satirama W. Hogartha, S. Gillraya, G. Cruikshanka i Th.Rozvlandsona. Karikature grotesknog i satiričnog sadržaja slikao je i izvodio u grafici F. Goya. U XIX st. vodstvo preuzima Francuska. Tradicija franc. karikature datira još iz XVII st. (A. de Bosse, A. Flamen, S. le Clerc, S. Bernard); humoristički i satirički genre naročito se razmahao u XVIII st. i u doba pred revoluciju (H. Fragonard, J.-F. Janinet, P.-A. Baudoin, N. Lavreince), te u karikaturi mode (C. Vernet, j. Debucourt). U doba Francuske revolucije velik broj letaka dokumentira karikaturom tadašnja zbivanja. Odlučnu ulogu imalo je osnivanje humorističkih časopisa »Caricature« (I83I) i »Charivari« (1832).

Као rezultat liberalnih političkih stremljenja

Karikatura se tada od likovnog pamfleta i šaljive slike sve više orijentira prema političkoj i socijalnoj satiri. Najznačajnija ostvarenja u tom genreu dali su H. Daumier i P. Gavarni. Uz njih djeluju u Francuskoj Ch. Philipon, G. Doré, Ch.-J. Travies, H. Monnier, A. Raffet, Grandville (3.-I.-I. Gérard), A.-G. Decamps, Cham (A. Noël) i dr. U drugoj pol. XIX st. značajna je u Francuskoj pojava sve većeg broja humorističkih časopisa u kojima objavljuju karikature dijelom progresivnih a dijelom reakcionarnih intencija Caran d’Alche, Ch. Léandre i F.-L. Forain, a u poč. XX st. Hermann-Paul.

U Njemačkoj se oko I844 razvija karikatura izrazito satiričkog sadržaja; njezini su predstavnici K. Braun, A. Oberlander i W. Вusch, koji daje karikature u obliku humorističke slikovnice. Vodeći je časopis »Fliegende Blätter« (od I844). God. I848 osnovan je »Kladderadatsch« za koji crta W. Scholz. F. jittner objavljuje karikature u »Lustige Blatter«, a O. Gulbransson u časopisu »Simplicissimus« osnovanom I896.

bayer01
Autor: Nik Titanik www.niktitanikstudio.com

U Engleskoj je 1841 pokrenut »Punch«, godinama glavni političko-satirički list; karikaturisti su J. Leech, J. Gilbert i B. Foster. Najznačajniji šved. karikaturist je 4. Engström, a od amer. karikaturista istakao se Ch. D. Gibson.

Pojavom satiričkih listova i profesionalnih karikaturista opada kod slikara interes za karikaturu. Karikature su radili H. Toulouse-Lautrec, A. Вöcklin i P. Puvis de Chavannes, a za vrijeme i poslije Prvoga svjetskog rata istakao se uz E. Barlacha njem. slikar G. Grosz jetkim socijalnim i političkim karikaturama koje ostaju trajna dokumentacija sredine i vremena. – Od doba romantizma rade karikature povremeno i pojedini pisci (Ch. Baudelaire, V. Hugo, E. T. A. Hoffmann, Ch. Morgenstern, P. Verlaine, M. Proust, F. Kafka, F. García Lorca, F. Сосteаu).

 

U Hrvatskoj

Je prvi put spomenuo pojavu karikature M. Vrhovac nарisavši u svom dnevniku 26. IV 1812 da mu je dopala ruku »satirica imago« madžarskog saborskog zastupnika Vaya, kako diže uvis poput hostije dukat s riječima: »U ovom je znaku spasenje«. Ova k. je nastala negdje u Ugarskoj, a Vrhovac ju je zabilježio kao dokument političke korupcije. Cenzura bdije, da se poneka ne prokrijumčari iz inozemstva. U Hrvatskoj je prva karikatura nastala oko I843; crtač janko Havliček prikazao je L. Kossutha kako ljulja u kolijevci madžaronskog Turopoljca i drži na lancu bana Hallera.

Karikatura je litografirana negdje izvan Hrvatske, i u zemlju je krijumčarena. Kad je 1861 obnovljena ustavnost, pokrenuo je D. Antolek-Orešek u Varaždinu humoristični list »Podravski jež«; list je u svom jedinom broju donio i nekoliko karikatura protiv njemstva. God. 1867. počeo je A. Starčević izdavati humoristično-satirički list »Zvekan«. Karikature je izrađivao Marko Manasteriotti, rodom Riječanin, prema idejama i tekstovima Starčevića. Tekstom i crtežom stavljane su na pranger političke ličnosti, sistem i društvo.

 

Karikature (crtež, drvorez) tehnički su slabe, no kao novost i smionošću satire bile su jako političko oruđe.

Pored pravaške satire pojavila su se još dva lista s karikaturama. A. Šenoa je I877 pokrenuo »Humoristični list«, u kojemu je neki Vlaho Raić crtao karikature o odjecima rusko-turskog rata. J. Rorauer počeo je izdavati I885 »Arhiv za šalu i satiru« s karikaturama političara. Političar i komediograf M. Derenčin, udružen sa slikarom i grafičarom M. Cl, Crnčićem (1865-193o), počeo je I9oI izdavati list »Satir«, koji prvi donosi karikature umjetničke vrijednosti. U to vrijeme A. G. Matoš u dopisu iz Pariza o izložbi H. Daumiera prvi put na našem jeziku raspravlja u općim crtama o problematici i estetici karikature i kao grane publicistike i kao umjetničkog djela. Crnčić je radio pretežno karikaturne portrete za humorističke listove i za zatvorena društva (»Društvo hrvatskih književnika«; »Kvak«).

God. 19о6. počeo je izlaziti humoristično-satirični list »Koprive«, u kojemu se u toku 33 godine razvijala karikatura i kao političko oružje i kao umjetničko ostvarenje. U listu su se okušali gotovo svi hrv. grafičari. Umjetnički je najzreliji suradnik bio Branko Petrović (I888 -?), po sudu Matoša karikaturist europskog formata. U Zagrebu je radio do I913; za vrijeme Prvoga svjetskog rata radio je u Švicarskoj, zatim boravio u Africi, a 1927. ponovo osvanuo u Zagrebu i dao nekoliko radova; trag mu se izgubio u inozemstvu, čini se u Švicarskoj.

Tri desetljeća održavao je »Koprive« Slavko Vereš (I887–I953). Kao publicist-karikaturist zahvatio je sva zbivanja u Hrvatskoj, sve društvene slojeve, političke događaje, socijalne i kulturne prilike, malograđane, intelektualce, seljake i proletere. Bio je autor i teksta i crteža. Stvorio je tip Tončeka Tomaša, zagorskog puntara, govornika narodne mase. Izradio je preko tisuću karikatura. Umjetnički vrijedne karikature A. Katunarića (I877–I935) i A. Uvodića (I88o-I942) donosio je do I9I4 splitski časopis »Duje Balavac«. Javnosti je uglavnom ostao nepoznat karikaturistički rad J. Kljakovića (I889-), koji ide u njegova ponajbolja ostvarenja. Povremeno su radili karikature slikari M. Uzelac (1897-), I. Režek (I898–) i V. Svečnjak (I9О6-) te kipar V. Radauš (I9o6-). U novije vrijeme objavljuju se karikature u digitalnom i tiskanom izdanju.

Comments

comments

LEAVE A REPLY