Možemo li raspravljati o ukusu?

0
374
Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Sveopći problem raspravljanja o različitosti ukusa seže još od antike. Već su se tada Platon i Aristotel razilazili u definiranju lijepog i vrijednog u pogledu umjetnosti. Kasnije se ova rasprava pretvorila u centralno pitanje filozofske discipline estetike, no čini se da jednoglasnog slaganja oko pitanja ukusa još uvijek nema.

A ako malo zastanemo i razmislimo, pitanje ukusa od velike je važnosti za razvoj i kulturu društva. Čini se da ne možemo govoriti o umjetničkoj vrijednosti neke epohe ili pravca ukoliko vrijedi da nemamo svi isti ukus. Čak štoviše, pitanje je možemo li govoriti uopće u terminima umjetničke vrijednosti objekta, ukoliko vrijedi subjektivnost.

S jedne strane, teoretičari umjetnosti zalažu se za objektivan pristup ukusu. To ne čudi, budući da ukoliko je ukus subjektivan, u pitanje se dovodi cjelokupna povijest umjetnosti i umjetničke vrijednosti. Također, u pitanje se dovode  muzejske postave i, na kraju krajeva, umjetnici sami. Lako je zamisliti da u svijetu u kojem svatko ima subjektivan ukus, svatko može biti umjetnik. No, čini se da neki filozofi i teoretičari zagovaraju upravo to. Među subjektivistima u pogledu ukusa ističe se David Hume, koji je među prvima istaknuo da je ljepota u očima promatrača. U ovom kontekstu, objektivnost ukusa treba odbaciti kao konstrukt koji je osmislila umjetnička praksa.

Ljepota predmeta ne postoji?

Čini se da  bismo zaista htjeli da svatko od nas bude jedinka sa svojim osobnim ukusom koji se razlikuje od ostalih i tako mene razlikuje od drugih. No jesmo li spremni jednako žustro prihvatiti relativizam koji on donosi. Subjektivnost ukusa povlači nemogućnost slaganja oko ljepote nekog objekta ili umjetničkoga djela.

S druge strane, barem na podsvjesnoj razini, prihvaćamo da je ukus objektivan. S time na umu, puno ćemo puta nekome prigovoriti da nema ukusa, ili ostati zatečeni kada netko ne dijeli naš ukus i estetski sud o određenom umjetničkom djelu. S istom mišlju ćemo se zgražati kada netko izjavi negativan estetski sud o kakvom kanonskom djelu povijesti umjetnosti. Izgleda kao da se ni sami sa sobom ne možemo dogovoriti oko intuitivnosti u pogledu pitanja objektivnosti/subjektivnosti ukusa.

Ukoliko je ljepota u očima promatrača, kao što Hume tvrdi, onda kriteriji za govoriti o lijepom i umjetnički vrijednom ne postoje. Ukoliko svatko njeguje svoj ukus, njegov je ukus ravnopravan ukusu drugog, te objektivni promatrač ne postoji.

Kako bi se obranili od pitanja objektivne vrijednosti nekoga djela, pristalice subjektivnosti u pogledu ukusa napominju da je ljepota isključivo u nama. Prema tome, estetika se udaljuje od domene predmeta. Ljepota u predmetu ne postoji, postoji samo čuvstvo koje gledatelj/slušatelj osjeća pri interakciji s umjetničkim predmetom. To čuvstvo je čisti osjećaj sviđanja ili nesviđanja, osjećaj ljepote i sklada koje iz djela izbija. No ta ljepota nije u djelu samome, već se javlja u mom načinu interpretiranja viđenoga ili slušanoga djela. Također, to čuvstvo i neposrednost osjećaja ovisi o trenutnom mentalnom stanju, sposobnosti za interpretacijom i obrazovanosti.

Istina, doduše jest, da svi osjećamo određene emocije pri susretu s umjetničkim djelom, no čini se da to još uvijek ne povlači da samo djelo nema ljepotu. Pogotovo ukoliko se relativizam uzme u obzir. Prema subjektivistima tada mora vrijediti da postoji mogućnost da mi se neko umjetničko djelo svidi isključivo zbog mog trenutačnog stanja. Isto vrijedi i obrnuto, a sve to izgleda kao prevelike špekulacije kojima nedostaje empirijska potkrijepa.

Srećom, postoje teoretičari koji se okreću empirijskim istraživanjima i načinu funkcioniranja ukusa u svijetu izvan rasprava.

Ljepota je u mozgu promatrača

Može li svatko od nas posjedovati vlastite preference i ukus, ili je pak ukus postuliran na neuronskim čimbenicima i načinu na koji naš mozak procesuira vanjske informacije?

Pitanje o ukusu se može prepustiti raspravama između objektivista i subjektivista, ili se u pomoć može pozvati biologija i neurobiologija. Skupina oko koje se sve više filozofa okuplja nosi naziv neuroestetika, koja uspješno spaja estetiku i neurokognitivne znanosti. Neuroestetika propitukuje umjetničke konvencije koje prihvaćamo zdravo za gotovo te ih promatra iz perspektive funkcioniranja mozga. Među poljima koje neuroestetika proučava našlo se i pitanje ukusa. Tako je konstatacija „ljepota je u očima promatrača“ modificirana u „ljepota je u mozgu promatrača“.

No neuroestetičari ne zaključuju na prvoj premisi. Iako smatraju da visoke kognitivne funkcije uključuju umjetničko procjenjivanje i ukus, ne donose zaključak o subjektivizmu u pogledu umjetnosti. Zapravo, potpuno suprotno. Neuroestetičari smatraju da je ukus – objektivan. Ljepota možda jest u mozgu promatrača, no ljudi kao pripadnici iste grupacije dijele ista obilježja „kognitivnog aparata“. Isto ustrojstvo i isto funkcioniranje mozga pri interakciji s glazbenim djelom, donosi iste estetske sudove.

Ispitivanja neuroestetike vrše se u strogo kontroliranim uvjetima s različitom grupacijom ljudi različite dobi i različitih preferencija. Najčešće su to osobe koje imaju slabo do minorno znanje o povijesti umjetnosti. Ispitivanje ne mjeri konačni odgovor ispitanika, odnosno njihov estetski sud o umjetničkom djelu koje mu je prikazano. Ono što je baza i ono što neuroestetiku zanima jest kako mozak reagira na podražaje izvana, koji su uprizoreni u umjetničkom djelu.

Rezultati takvih ispitivanja su i više nego zapanjujući. Naime, iako u konačnici ispitanici ne donose iste sudove o djelima niti im pridaju jednaku vrijednost, njihovi mozgovi reagiraju na jednake načine kada im se određeno umjetničko djelo prikaže. Isti centri u mozgu se aktiviraju kada ispitanici promatraju djela renesansnih umjetnika, dok se neki drugi centri, također kod svih ispitanika, aktiviraju kada promatraju djela kubista. U konačnici, iako mozak reagira jednako, ne donose svi ispitanici jednake sudove. Razlog tome leži u kulturno-društvenom uvjetovanju pojedinca, a ne njegovom osobnom ukusu, kako mnogi smatraju.

Filozofija i znanost o ukusu

Ove intrigantne studije riješile su filozofsku debatu i ustanovile objektivnost u pogledu ukusa. Ljudi jednako na neuronskoj razini reagiraju na umjetnička djela. Također, neuroestetika je pokazala da je  mišljenje o nepostojanju ljepote samoga predmeta trivijalno. Ukoliko ljepota nije u predmetu već isključivo u oku ili mozgu promatrača, nejasno je zašto se centri u mozgu aktiviraju kada ispitanik gleda „Guernicu“,  a ostaju neaktivni kada gleda nesmislene škrabotine.  Jedino logično jest pretpostaviti da je ljepota u predmetu, a da tu ljepotu mozak na izvjesan način, procesuira.

O ukusu svakako vrijedi raspravljati. Neuroestetika ne progovara o pitanju rasprave među različitim ukusima. No ukoliko prihvatimo da svi dijelimo način na koji mozak obrađuje podatke o lijepom, te da društvo i kultura oblikuju naš ukus, tada možemo tvrditi da postoji prostor za raspravu o ukusu.

 

Comments

comments

LEAVE A REPLY