Što ako se ne udam? Što ako nemam ogromnu obitelj, veliku kuću i dva psa? Što ako mi cilj u životu nije biti kućanica? Što ako u tome uopće nisam dobra? Što ako ne želim raditi u malom, pregrađenom prostoru osam sati dnevno? Što ako….

Može se ovdje navesti još niz sličnih pitanja. Sva ova pitanja vezana su uz norme i standard koji nam se svakodnevno nameće. Što ako ne zadovoljim te norme? Kako će društvo reagirati? Ova pitanja počinju nas mučiti tek kada živimo u izuzetno tradicionalnom društvu. Drugim riječima, bojimo se da će nas društvo odbaciti jer ne zadovoljavamo kriterije koje je postavilo.

Neostvareni ideal – individualna sloboda i autonomija

Jedan od ideala zapadnjačke kulture jest individualna sloboda i autonomija pojedinca. To podrazumijeva, između ostalog, i davanje pojedincu slobodu da čini što god želi sa svojim životom – sve dok ne ugrožava slobodu drugoga. Dakle, jedino ograničenje njegove slobode trebala bi biti sloboda drugoga.

Možemo li reći da je to doista tako, barem kada pogledamo Hrvatsku? I “slijepac vidi” da je Hrvatska izuzetno tradicionalna zemlja. Kao i niz drugih zemalja, kao sustav kontrole Hrvatska koristi moralne standarde i norme.

Tehnika „budi sretan s tim“ – zadovoljenje normi

Ono što me fascinira je da se ljudi još uvijek vode tehnikom „budi sretan s tim“ o čemu god se radilo. Bitno je da je norma ili pravilo zadovoljeno, a je li zadovoljeno na ispravan način – to je ili puno manje bitno ili totalno nebitno. Tako iz usta starijih i „mudrijih“ često možemo čuti izraze poput: „budi sretan s tim poslom, bolje ikakav nego nikakav“, „budi sretan s kakvim takvim brakom“, „budi sretan s kakvom takvom državom“.

Zašto se ljude prisiljava na to da se zadovolje s minimalnim? Zašto bi čovjek trebao skupljati mrvice sa stola, i zašto ga se kritizira ako to ne čini? I naposljetku, zašto je uopće, na primjer, loš brak i dalje bolji nego nikakav? U zahvalnosti i skromnosti nema ništa loše. Ipak, linija se mora povući između skromnosti i preskromnosti.

„Da hoće raditi, mogao bi“

Tako pri susretu s ljudima koji prose postoje više-manje dvije moguće vrste reakcije. S jedne strane postoje ljudi koji će im donirati novac, s druge strane oni koji to neće učiniti. No, ovi drugi neće propustiti priliku da se opravdaju. Najčešće to opravdanje glasi „ni meni nitko ništa ne daje besplatno, ja radim“ ili „da hoće raditi, mogao bi“. Naravno da bi mogao. Većina nas je svjesna da posla, čak i u Hrvatskoj, ima. Posla napretek ima na sezoni ili na baušteli. To je itekako točno. No, možda čovjek koji sada stoji pred nama i moli nas za „kunu“ ima završen fakultet. Možda jednostavno ne pristaje na to da radi posao izvan njegove struke za jadnu plaću. Treba li takve ljude doista osuđivati, samo zato što nisu poput nas? Naravno, mnogi osuđuju njihovu lijenost ili nerad, no što ako iza čovjekove odluke da se ne zaposli uopće ne stoji lijenost? Možda tu baš stoji inat i prkos jer zna da zaslužuje bolje. Tada čovjeka doista osuđujemo samo zato što se odbija prilagoditi „nama normalnima“.

Pojedinac koji „ne zadovoljava“

Ukoliko pojedinac ne zadovolji neke od uvjeta koje propisuje društvo, nerijetko se osjeća manje vrijednim. Štoviše, vrlo često će se pojedinac osjećati – nezadovoljno. Ne zato što, primjerice, doista želi posao na kojem će raditi od 9 do 5 kao sav normalan svijet. Na kraju krajeva, tko to uopće doista želi? Pojedinac se osjeća nezadovoljno zato što nije uspio zadovoljiti kriterije društva. Društvo ga zbog tog odbacuje ili, u najmanju ruku, tretira kao abnormalnu pojavu koja nikako ne bi trebala postati pravilo. Postaje nezadovoljan svojim izborom, načinom života, i, naposljetku – samim sobom.

Žene se bez partnera osjećaju neispunjeno i nesretno. Muškarac se bez partnerice osjeća nemuževno. Osoba koja ne može naći posao osjeća se lijeno, besmisleno i bezvrijedno. Čovjek koji ne prihvaća posao „ispod sebe“ osjeća se sebično. Zašto dopuštamo da društvo u toj mjeri diktira naše mentalno stanje i naš život?

„Stari dečko“ i „stara cura“

U Hrvatskoj su uobičajeni izrazi za muškarca koji je ostao neoženjen „stari dečko“. Za ženu, ekvivalent je „stara cura“. Koliko god ovo banalno i smiješno zvučalo, radi se o načinima na koje ponižavamo ljude samo zato što su drugačiji. Koristimo ove izraze u svakodnevnom govoru i postali su nam sasvim uobičajeni. Štoviše, postali su nam toliko uobičajeni da više ne primjećujemo nikakvu pogrdnost u njima.

U obzir treba uzeti, primjerice, i da je velik broj ljudi zapravo htio brak, no jednostavno nisu uspjeli naći osobu za to. Treba li ih na to konstantno podsjećati te k tome još i vrijeđati? Jednako kao što nećemo prstom upirati u hendikepiranu osobu i vikati pogrdna imena, to ne bismo trebali činiti niti u ovom slučaju.

Kažnjavanje „prijestupa“

Društvo kažnjava prijestupe. Ono je oduvijek grubo prema onima koji iskaču. Pri „iskakanju“ misli se, naravno, na iskakanje iz zadanih okvira koje samo društvo proizvodi i nameće. Društvu, sustavu i poretku nekonformizam ne odgovara te će ga zato oni nastojati sasjeći u korijenu. Zapravo, to čine vrlo uspješno. Naime, ostati neoženjen/neudana ili ne biti dobra kućanica u Hrvatskoj je – sramota. Oko toga se možemo složiti svi. To ne znači da svi dijelimo to mišljenje, već da znamo da je većinsko mišljenje nažalost još uvijek takvo.

Kontrola uma – tradicija

Dakle, ovdje se radi o kontroli uma. Iako osobno poznajem nekoliko žena koje su izjavile da se „nikad neće udati“, sumnjam da su ovakve osobe česta pojava u Hrvatskoj. Isto tako, mislim da će i ove žene-iznimke život ipak s vremenom „naučiti“ da je jednostavno lakše udati se pa će to i napraviti. Jer, tko bi normalan htio biti obilježen kao nenormalan? A kao takav će nužno biti obilježen, ukoliko ne zadovoljava neko od društvenih pravila.

Tradicija nastoji kreirati život za nas. Odnosno, nastoji nam nametnuti točnu šablonu prema kojoj bi se život treba odvijati. Prvo školovanje, zatim posao, obitelj, rad i mirovina. I to nije samo moj život. To je i tvoj život, i život onog trećeg, i četvrtog… Ono što pokušavam reći jest da se na taj način nastoji proizvesti potpuno mehanizirano društvo. Individue tu doista više i nisu individue, baš zato što gube svoju individualnost. Više počinju nalikovati robotima.

Gubitak individualnosti

S druge strane, zar takav život ne zvuči izuzetno dosadno i monotono?  Osim što ostaje vrlo mjesta za individualnost, također ostaje malo mjesta za bilo kakvu spontanost ili improvizaciju. Teško da bi itko od nas mogao povjerovati da smo tu i da smo živi samo zato da bi slijedili jednoličan put. Pitanje o smislu života je preopširno pitanje na koje se, vrlo vjerojatno, odgovor niti ne može dati. No, smisao života sigurno nije slijeđenje puta većine. Posebice ukoliko u tom ne vidimo apsolutno nikakvu vrijednost iz naše, osobne perspektive.

Osvještavanje ljudi – razvodi

Ipak, koliko god se određene norme pokušavale nametnuti tradicijom, čini se da je čovjek postao sve svjesniji toga da doista ima pravo živjeti onako kako on to želi.

Što se tiče Hrvatske konkretno, čini se da je na to utjecaja imao i feminizam. Naime, istraživanja iz 2015. godine su pokazala da je čak 69 posto razvoda inicirala žena. Žene više nisu primorane trpjeti zlostavljanje. S druge strane, one nisu primorane niti trpjeti nesretne brakove, što je velik korak. Sada razlog za razvod više ne mora biti isključivo prevara ili zlostavljanje – dovoljno je da brak nije ono što žena želi. Jedan od uzroka porasta broja razvoda je činjenica da žene odbijaju biti svedene na ulogu usisavača ili miksera. Više ne ovise o muškarcu i mogu same naći posao.

Naravno, ovaj članak ne bi trebao poručiti da je razvod dobar, a brak loš. Daleko od toga da se o tome uopće radi ili da je to moje mišljenje. Radi se o normama i pravilima koje društvo općenito nastoji provoditi. Ljudska svijest se, međutim, budi i na drugim područjima osim na području braka.

Osvještavanje ljudi – iseljavanje

Primjerice, ljudi više nisu spremni raditi osam sati na dan za mizerne plaće. Vrlo često se tu, kao šlag na torti, radi i o prekovremenima i o plaći koja nikad ne stigne. No, razlika u stanju prije 10 godina i danas jest samo u tome što su ljudi postali svjesni svog stanja i odlučili otići. Ekonomsko stanje se nije poboljšalo, barem koliko mi se čini. Zato danas imamo masovna iseljavanja iz Hrvatske u neke bolje zemlje koje obećavaju svijetlu budućnost. Kako navodi Dijana Suton, naša organizirana država ne zna točno koliko se stanovnika odselilo, no procjenjuje se da se radi o brojci od oko 200 000 u razdoblju od 2011. do 2016. godine. Dakle, u razdoblju od samo pet godina Hrvatska je izgubila čak 200 000 ljudi!

Unatoč što razvod ili iseljavanje ljudi vidimo kao negativne pojave (što po sebi i jesu), ne smijemo ljudima oduzimati pravo na njih.

Iza toga, kao i brojnih drugih odluka u životu, mogu stajati sasvim ispravni i normalni razlozi. Ono što jest nenormalno je upravo nastojanje da se svakog pojedinca u potpunosti prilagodi društvu koje je, ionako, umjetna tvorevina.

Comments

comments

1 COMMENT

LEAVE A REPLY