Naše se Sunce ipak giba

0
152

Sunce je Zemlji najbliža zvijezda i središnje nebesko tijelo Sunčeva sustava. Nalazi se 3259 svjetlosnih godina od ravnine Mliječne staze od čijeg je središta udaljeno oko 33000 godina svjetlosti.

Stari Egipćani opisivali su Sunce – boga Ra – kao putnika po vodama ponora. Zamisli koje zu zapisali u Knjigu mrtvih spadaju u područje suvremene astrofizike koja uči da je sve u svemiru u kretanju i da je Sunce, dok se okreće oko središta galaksije, zaista putnik kroz “nepoznate prostore” i trebaju mu “milijuni godina” da ih prođe.

Povlačeći za sobom cijeli Sunčev sustav, uključujući naravno i našu planetu Zemlju, Sunce je zarobljeno u ogromnoj putanji oko središta galaksije, završavajući svaku revoluciji (ukupno kretanje) u razdoblju od 250 milijuna godina. Putujući brzinom od 20 kilometara u sekundi, ono je nedavno prošlo kroz Orionov spiralni krak na čijem unutarnjem rubu danas stoji.

Sunce se okreće oko središta galaksije brže nego neke zvijezde a sporije nego druge – općenito, zvijezde udaljenije od središta putuju sporije od onih bliže njemu, a Sunce se nalazi relativno daleko od njega. Potpuna je to zbrka, gotovo pa nezamisliva – sve prolazi kroz sve drugo! Zapravo, neka zvijezda ne prolazi kroz neku drugu, ali je svemir toliko prazan da se sva ta obilježja nekako prožimaju. Tako se i Sunce kreće po svojoj posebnoj putanji koja ide različitom brzinom od bilo kojega staroga spiralnoga kraka ili bilo kojega staroga molekularnoga oblaka kroz koje prolazi.

Po ravnoj vodoravnoj ravni galaksijske ploče, Sunce ne putuje uvijek. Umjesto toga, njegovo kretanje možemo bolje shvatiti kao kretanje valova (astronomi su ga usporedili s kretanjem dupina). Učinak toga sporoga talasanja je da Sunce na svojoj putanji ponekad dopliva iznad guste središnje ravni galaksije, zatim ponovno zaroni dolje prema njoj, onda se pojavi ispod nje, pa otpliva gore još jednom – i tako dalje, beskonačno, dok slijedi svoj krug. Ritam tih kretanja je redovit i ciklički, tako da se Sunce uzdiže iz svoje najniže točke ispod ploče do svoje najviše iznad nje u razdoblju nešto većem od 60 milijuna godina, i ponovno pada do najniže točke nakon daljnjih 60 milijuna godina. Samo na točkama na pola puta u tom putovanju – otprilike svakih 30 milijuna godina – ono prolazi kroz gustu središnju ravan galaksije.

Zanimljivo je napomenuti da su piramide Gize, koje oponašaju pojasne zvijezde Oriona, smještene na 30 stupnjeva geografske širine na Zemlji – ili, drugačije rečeno, na točki ‘otprilike 30 stupnjeva izvan ravni ekvatora prema sjevernom geografskom polu’. To mjesto u galaksiji prema kojemu je Sunce usmjereno („Ti kormilariš preko vodenoga ponora do mjesta koje voliš… i onda toneš prema dolje i završavaš dan“), smješteno je nasuprot molekularnim oblacima maglice Orion. Kao što je nepogrešivo pokazao Hubbleov teleskop tijekom 90-ih, maglica je predio gdje se oblikuju zvijezde- doslovce mjesto gdje se rađaju nove zvijezde. Smještena u predjelu svemira kroz kojeg su Zemlja i Mjesec prema procjenama prošli prije otprilike 5 do 10 milijuna godina, maglica oblikuje obilježja zviježđa Orion, ispod pojasnih zvijezda koje su Grci opisali kao mač, ali su ih drevni Egipćani vidjeli kao falus Ozirisa, boga ponovnog rođenja.

Sunce je dakle u živoj opreci sa svim poznatim zvijezdama. Promatrate li tisuće zvijezda na noćnom nebu, od mladosti pa do groba, ustanovit ćete ih od godine do godine uvijek na istom uzajamnom položaju, kao da su sve prikovane na svod nebeski. Jedino Sunce, izvor našeg života na Zemlji, nema stalnog mjesta na tom svodu nebeskom. Suđeno mu je da se seli među zvijezdama, da među njima luta kao izgubljena ovca! Sunce je naše, lutalica po nebeskom svodu.

Comments

comments

LEAVE A REPLY