Pretilost se sve više tretira kao bolest, a pretili ljudi kao bolesnici kojima se ili treba pomoći ili ih se jednostavno treba pustiti na miru. Smišljaju se izlike i nastaju pokreti za prihvaćanje pretilih ljudi. Plus size modeli su traženiji nego ikad. Srećom, sve više ljudi se i smatra plus size modelima, iako to očito nisu.

Štoviše, napada se društvo koje sasvim racionalno prosuđuje da je biti pretio – opasno po zdravlje. Društvo se etiketira kao puno predrasuda i zlih namjera. No, istina se ne želi uvijek prihvatiti. Posebice u ovakvim slučajevima, kada je mnogo lakše kreirati vlastitu istinu nego doista uložiti trud u to da promijenimo istinu koja nam se ne sviđa. Nastoji se prihvatiti vlastito tijelo kakvo jest, što samo po sebi nije loše. No, kada nam debljina počinje uzrokovati zdravstvene probleme, vrijeme je da se zapitamo trebamo li doista inertno prihvatiti dato stanje ili nas naše tijelo poziva na neke promjene.

„Društvo pati od fobije od debljine“

Pretili ljudi se nevjerojatno mnogo trude da ih društvo prihvati i spremni su učiniti sve da se to i dogodi. Osim, naravno, poraditi na svom problemu. Aktivisti za prihvaćanje debljine (fat acceptance) smatraju da je zapadno društvo fat-phobic, što bismo mogli prevesti kao fobično od debljine. Neka istraživanja pokazala su da u ovom doista ima nešto istine, posebice kod žena. No, bitna razlika je u tome što se taj strah odnosi na nas same i na naše vlastito tijelo. Muškarci, a posebice žene, jednostavno osobno ne žele biti debeli. To ne znači da imamo fobiju od debljine ili debelih ljudi. Tu se na sceni sada javljaju aktivisti koji iz nekog zamišljenog inata (prema kome, uopće?) izjavljuju da se ponose time što su pretili. „Volim riječ „pretio“ jer me ona opisuje i time se ponosim“, samo je jedna od takvih izjava koje sam čula.

Jesu li predrasude koje imamo istinite?

Ipak, kad vidimo izuzetno pretilu ženu ili muškarca, ne možemo poreći da nam se ne javljaju razne asocijacije u glavi. Osobno, takve ljude doživljavam kao lijene te osobe koje ne brinu o sebi, osobe koje su se zapustile. Također, čine mi se nezanimljivi jer ne mogu zamisliti da su u svakodnevnom životu previše aktivni niti da imaju puno stvari kojima su okupirani. Međutim, smatram da ovo moje mišljenje nije izraz nikakve fobije. Smatram da je to doista slučaj. Očito je da osoba ne vježba, barem ne u njoj odgovarajućoj mjeri, što znači da se i zapustila i ne pazi na sebe.

Ne mislim da samo pretili ljudi trebaju vježbati, već da vježbanje samo po sebi ima brojne pozitivne zdravstvene posljedice. Kako fizičke, tako i psihičke. Na kraju krajeva, to definitivno nije moje osobno mišljenje, već je ono potkrijepljeno dokazima. Slično je i s percipiranjem pretilih ljudi kao nezanimljivih. Ovo ne mora u potpunosti biti točno, ali psihološka istraživanja upućuju na to da jedemo kad nam je dosadno ili nemamo što drugo raditi. S druge strane, binge jedenje povezano je s potiskivanjem emocija i izbjegavanjem anksioznosti, što također nije zdravo.

U slučajevima ne puko punijih, već pretilih ljudi, radi se o jedenju tijekom cijelog dana. Kako onda zaključiti da se ne radi o nečem lošem ili nezdravom? Ne razumijem logiku kojom aktivisti izvode ovaj zaključak. U svoj prilog oni ne mogu navesti niti jedno istraživanje, niti jedan znanstveni dokaz. Traže da im se jednostavno vjeruje, dok „nevjernike“ napadaju brojnim pogrdnim riječima.

Pretilost nije bolest?

Pretilost sama po sebi nije klasificirana kao bolest. Ona je uzrok koji može dovesti do bolesti. Samu pretilost možemo prevenirati. Primjerice, vodi do koronarne bolesti srca, respiratornih problema, te degeneracije kostiju! Zvuči nevjerojatno da su se ljudi sposobni dovesti do toliko loših zdravstvenih stanja samo zbog pretjeranog unošenja hrane. Pretilost je povezana i s rakom, moždanim udarom i Alzheimerom. Mogu nabrajati još mnogo toga, no ovo ne bi trebao biti medicinski članak. Osim toga, smatram da ljudi kojih se ovo tiče već ovo, barem podsvjesno, sigurno znaju. Nije riječ samo o skraćenju životnog vijeka, već i o smanjenju kvalitete života. Neke aktivistice tvrde i da vježbanje uopće ne pridonosi ni zdravlju ni mršavljenju. Takve tvrdnje su jednostavno smiješne. Jasno je da se radi o smišljanju izlika.

Rješenje nije u društvenom prihvaćanju pretilih ljudi

Ne radi se o društvenom prihvaćanju ili ne prihvaćanju pretilih ljudi. Ne mora se uopće raditi niti o našim osobnim stavovima ili predrasudama, koje su, na kraju krajeva, uvijek loše. No, radi se o znanstveno dokazanim činjenicama koje su neporecive. Jedna aktivistica je tako izjavila da prihvaćamo ljude različite boje kose, očiju, oblika glave i slično. Ali, iz nekog razloga, prihvaćamo ljude samo određene veličine i oblika tijela. To je njen glavni argument i ono što ju posebno smeta. Osobno, čini mi se da se svi rađamo s određenom bojom očiju, primjerice. Nitko se, s druge strane, ne rađa pretio. Zar se trebamo vratiti na stanje od nekoliko stoljeća prije, kad se ljude prosuđivalo po boji kože s kojom su se rodili i na koju nisu utjecali? Također, koliko se sjećam, kad smo učili biologiju u osnovnoj školi, nije bilo ni spomena tome da određena boja očiju narušava čovjekovo zdravlje, za razliku od pretilosti. Ako mi je to profesorica prešutjela, voljela bih da mi netko od aktivista objasni točno kako se to događa.

Tolerancija uzima previše maha

Zašto se trudimo biti tolerantni u tolikoj mjeri da prihvatimo i pretile ljude kao plus size ljude? Naše društvo je postalo preosjetljivo. Ljudi možda po prvi puta svjesno radije biraju laž nego istinu. Svjesno lažu sami sebi i drugima, što je još mnogo opasnije. Bezbroj je primjera ljudi koji se obogaćuju propovijedajući prihvaćanje pretilosti, dok su ti isti ljudi vrlo vjerojatno normalne težine.  Također, oni vrlo vjerojatno nakon što napišu članak ili nešto slično nastave živjeti svoj normalan život. Ljudima koji to čitaju, pak, takve objave zvuče kao utjeha. Riječi nekog piskarala postaju im zvijezda vodilja. Oni su ih spremni u potpunosti prihvatiti, internalizirati i živjeti svoj život zauvijek vođeni onime što je netko napisao da bi zaradio malo novca. Zatvaraju jedno oko na činjenicu da im se samo povlađuje i servira ono što žele čuti.

Ne želim natjerati ikoga da se srami svoga tijela ili sebe. Ne želim da se itko osjeća loše. Smatram da je to jednako loša motivacija za promjenu koliko i izbjegavanje pravog problema. Međutim, smatram da je potrebno da se ljude suoči s hladnim činjenicama, kako god se to činilo. Bez svjesnosti o tome koliko štete nanose samima sebi, nikad se neće promijeniti. Oni ne štete društvu niti je društvo, iskreno govoreći, previše briga za njih. Nisu faktor od nekog prevelikog značaja. Zašto se onda toliko zamarati društvom? Zašto se ne posvetiti sebi? Sigurna sam da nitko od tih ljudi ipak nije istinski zadovoljan svojim tijelom niti se osjeća lijepim. Sigurna sam da ja ne bih mogla, koliko god površno to zvučalo. No, čovjek nije samo duša, već i tijelo i i jedno i drugo su jednako bitni. Zapostavljanje jednog znači zapostavljanje i drugoga.

Egocentrizam na djelu

I posljednje, smatram da na svijetu postoji mnogo gorih stvari od neprihvaćanja debljine, sve i da jesmo društvo fobično od debljine. Zašto nemamo ovoliko aktivista za neke daleko bitnije stvari koje utječu na svijet i društvo u cijelini? Radi se o tome da su ljudi postali nevjerojatno egocentrični. Ovaj egocentrizam, međutim, nije dobar ni za društvo niti za egocentrike same. Dolazi do ovakvih problema. Previše se okrećemo sebi i previše se zaokupljujemo isključivo sami sobom. Čini nam se da je društvo protiv nas, dok, u stvarnosti, društvo teško da je uopće briga za jednog pojedinca. Uopće, zašto prihvaćati nešto nezdravo? Ako prigrlimo ideju pretilosti, trebamo li isto učiniti i s ovisnostima o drogi, alkoholu, cigaretama?

Društvo treba očvrsnuti. Možda bi svijet imao puno manje problema kad bismo bili spremni svaki put pogledati istini ravno u oči, a ne bježati od nje. Također, rješenje nikad nije u svaljivanju krivnje na nekog drugoga, a čini mi se da se u ovom slučaju upravo o tome radi.

Comments

comments

LEAVE A REPLY