politički korektno

Suvremena politička korektnost – nova forma opresije?

Jedna od ponuđenih definicija političke korektnosti glasi: „izbjegavanje oblika izražavanja ili radnji za koje se smatra da isključuju, marginaliziraju ili vrijeđaju grupe ljudi koji su u nepovoljnom društvenom položaju ili diskriminirani“. Iz same definicije da se primijetiti da je politička korektnost samo kamuflaža kojom se nastoje zamaskirati društveni problemi koji su i dalje tu, iako manje vidljivi. Na mjesto prijeko potrebne društvene reforme dolazi lingvistička reforma jer ju je jednostavnije provesti. Politička korektnost u svom izvornom obliku je doista bila oblik društvene borbe i protesta protiv diskriminacije i potlačenosti, no taj oblik se izopačio i unakazio jezik te indirektno i međuljudske odnose.
Politička korektnost stvara prividnu zbilju
Reakcije stanovnika SAD-a na izabiranje Trumpa su kaotične. No, osim mnogobrojnih prosvjeda, Amerikanci reagiraju i na druge, neprikladne načine. Na fakultetima se osnivaju „sigurni prostori“. „Siguran prostor“ (safe space) je prostorija u koju studenti mogu doći i osjećati se sigurnima od bilo kakvih oblika diskriminacije. Iako se na prvi pogled može činiti nepovezano s izborom Trumpa za predsjednika, ovo je doista način na koji su fakulteti nastojali svoje studente zaštiti od netolerancije koju, kako smatraju, propagira Trump te koja će se očitovati u cjelokupnom društvu. Na ovaj način se, međutim, kreiraju osobnosti kojima će opstanak u stvarnom svijetu predstavljati velik problem, jer svijet nije siguran prostor. Također, ponovno kao odgovor na novog predsjednika, redovno se održavaju sastanci na kojima odrasli ljudi, studenti, plaču (cry-ins). Oni su bijedna alternativa za proteste i revolucije. Ponašanje odraslih ljudi neodoljivo podsjeća na ponašanje male djece koja nisu uspjela dobiti što su htjela. Jedan od najvećih američkih komičara, sada preminuli George Carlin, uvidio je način na koji politička korektnost nastoji stvoriti prividan svijet u kojem je sve uvijek u redu još desetljeće prije. Kritizirao je prekomjerno zlostavljanje jezika koje više za cilj nema ispraviti društvene probleme, već ih isključivo prikriti. Jedan od njegovih primjera je politički korektan naziv za „ružne ljude“. Taj naziv, preveden s engleskog jezika, glasio bi: „ljudi s teškim manjkavostima u izgledu“. Ovaj primjer, uz još brojne druge, pokazuje koliko se suvremena politička korektnost udaljila od svog prvotnog zadatka. No, ovo nastojanje da se ljude zavara i tek prividno poboljša stvarno stanje ima i svoju nuspojavu. Ljudi počinju prepoznavati da im se ne prikazuje stvarna slika stvari i to samo stvara averziju prema ovakvom, masakriranom jeziku. Ne žele samo poboljšan privid već stvarne promjene i to je bio velik faktor u izabiranju Trumpa za predsjednika. Amerikanci koju si glasali za njega su, iako vjerojatno uzaludno, u njega polagali nade da će doista poboljšati stanje u državi i društvu. Trump je uspio ostaviti dojam poštenog i iskrenog političara samo zato što nije mario za političku korektnost kojom su ljudi i prezasićeni.
Tolerancija na mjestu iskrenog odnosa
Pojam koji se često veže uz političku korektnost jest pojam tolerancije. Pobornici političke korektnosti tvrde da nastoje osigurati ozračje mira i tolerancije. No, pitanje je je li tolerancija ono čemu doista trebamo težiti i što kao društvo nastojimo ostvariti. Je li to doista najviše čemu se možemo nadati u svakodnevnim odnosima s ljudima? Tolerantan odnos je najčešće odnos puke trpeljivosti koji društvenim odnosima oduzima njihovu ljudskost i na mjesto nje stavlja sterilnost. Slavoj Žižek, kontroverzan slovenski filozof, u ovome vidi problem. Taj problem nastojao je oslikati primjerom rasističkih ili seksističkih viceva na koje se društvo današnjice mršti, bilo zbog vlastitih osjećaja ili pukog konformizma. Znači li zabavljanje takvim vicevima da smo doista rasisti ili seksisti? I jesu li ljudi puko racionalna bića koja su inherentno dobra i nimalo zla? Prema Žižeku, u svakome od nas postoji barem jedan sramotan ili razvratan djelić osobnosti. Zbog toga se istinski ljudski odnos javlja tek kad u prisustvu druge osobe otkrijemo nešto od te vlastite razvratnosti i kad nam druga osoba uzvrati na isti način, primjerice pričanjem neprikladnih viceva. Prema tome, ono što pobornici političke korektnosti nazivaju tolerantnim odnosom je u svojoj srži neiskren odnos temeljen na zataškavanju. Više se ne radi samo o zataškavanju socijalnih problema koje politika ne uspijeva riješiti, već i o pokušaju zataškavanja onoga što čovjek kao čovjek jest. Naime, već vrlo kratkom introspekcijom možemo zaključiti da nismo u potpunosti racionalna bića niti u potpunosti dobri. Naša iracionalnost i naša povremena sklonost nemoralnosti se pokušava trajno i u potpunosti ukloniti. Međutim, introspekcija i opažanje drugih ljudi nam otkriva da su to esencijalni dijelovi ljudskog bitka od kojih ne možemo pobjeći. Ono čemu se tada pribjegava je žestoka represija koja samo uzrokuje očitovanje tog dijela naše prirode u drugim, potencijalno mnogo opasnijim i prijetećim činovima.
Politička korektnost zahtjeva konformizam
Jednako kao što je loše etiketirati ljude na temelju njihovog porijekla, boje kože, seksualne orijentacije i sl., loše je i etiketirati protivnike pretjerane političke korektnosti i patvorenosti. Protivnici se sve češće oslikavaju kao čudovišta. No, nepristajanje na sva pravila koja nalaže politički korektan jezik ne znači da smo protivnici napretka ili pobornici diskriminacije. Naprotiv, to znači da težimo ostvariti realne promjene koje će se onda same reflektirati na jezik. Konformizam je taj koji koči promjene, a naš novi tlačitelj nosi ime politički korektnog jezika. Ljudi kao bitno društvena bića ne žele biti izopćeni iz društva te se zato radije pokoravaju naredbama koje daje ovaj opresivni jezik. Svoju korist iz ovog izvlače, naravno, političari. Nastoje nas uvjeriti da smo nenapredni ili čak „loši“ ako odbijamo igrati igru po njihovim pravilima. To je argument ljevice. Argument desnice je, pojednostavljeno, da su oni koji su politički korektni zapravo najviše iskvareni i neiskreni. Iako je teško oduprijeti se utjecajima obiju strana, to je krucijalno u borbi za ostvarenje istinski otvorenog društva. Takva borba mora biti neustrašiva i hrabra i u njoj ne možemo pobijediti izolirajući se od stvarnog svijeta koji može biti grub. Ne smijemo dopustiti da se politička korektnost izopači u nešto što nikad nije trebala biti te da se koristi u političkim igrama kao sredstvo do cilja. Prvotni pozitivni učinci PC-a su odavno zaboravljeni jer je počeo ograničavati našu slobodu govora iako se smatra proizvodom demokracije i ljevice. Osim toga, počeo je ograničavati i naše međuljudske odnose. Ne trebamo pristajati na osrednje kompromise koji nose nazive tolerancije i korektnosti. Tek kad pristupimo drugoj osobi otvorenog uma i srca može se stvoriti iskren odnos temeljen na poštovanju.
Treba povući granicu između političke korektnosti čiji je zadatak napredne društvene uvjete promovirati i slaviti u govoru od onoga čiji je zadatak upravo prikriti pravo stanje stvari i činjenicu da takvi uvjeti još uvijek nisu stvoreni.
Naši odnosi ne smiju se svesti na tek međusobno podnošenje, a i sam demokratski poredak je još premlad da bi si postavljao tako pesimističke ciljeve.

Comments

comments

LEAVE A REPLY