Međunarodni praznik rada

Neradni dan, roštilj, grah, druženje u prirodi, poneki prosvjed… Sve su to neka od današnjih obilježja 1. maja, odnosno međunarodnog praznika rada. No, znate li zašto ga uopće obilježavamo? U posljednje vrijeme jedno je od aktualnih pitanja prava radnika i radnica, posebno u sektoru prodaje koji niti danas nisu pošteđeni rada. Poslodavci danas iskorištavaju obespravljene radnike koji trpe razna poniženja budući da će, ukoliko ne daju željene rezultate, lako uposliti nekog drugog s burze rada.

U tom začaranom krugu pobjednik je samo jedan – poslodavac, dok se njegove podređene ne poštuje iako su oni sredstvo kojim on stječe utjecaj, odnosno profit.

Povijest praznika

Iskorištavanje radničke klase imalo je ponešto drugačiji oblik u 19. stoljeću. Iako su mnogi i tada bili ogorčeni zbog niskih plaća, veći problem je predstavljalo nepredvidivo radno vrijeme, koje je znalo sezati do nevjerojatnih 18 sati dnevno. Uključujući odrasle, tu su bila i djeca, tada najnormalnija radna snaga koju se itekako iskorištavalo. Takvi uvjeti izazvali su pobunu i štrajkove kako bi se radnici izborili za svoja zaslužena prava i ljudskije uvjete rada. Najveći odaziv su imali u zemljama razvijenog kapitalizma, a posebno u SAD-u. Danas se praznik rada službeno obilježava u 80-ak zemalja svijeta, dok se neslužbeno slavi gotovo svugdje.

Tri osmice

Nakon više godina neispunjenih obećanja, američke vlasti su propustile donijeti zakon o radu pa je zemlju zahvatio val generalnih štrajkova, najveći u dotadašnjoj povijesti. Na današnji dan prije 131 godinu najmasovniji je prosvjed održan u Chicagu, gdje je prosvjedovalo oko 40 000 radnika. Svoje su zahtjeve te davne 1886. godine simbolično predstavili kao tri osmice – osam sati rada, osam sati odmora te osam sati kulturnog uzdizanja. No, nekolicina prosvjednika je platila glavom. Naime, policija je ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Također, mnogi su uhićeni, a predvodnicima štrajka se i sudilo, pa je tako petero njih osuđeno na smrt, dok su trojica odslužila dugogodišnje zatvorske kazne.

 

Upravo u spomen žrtava krvoprolića u Chicagu na prvom kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se svake naredne godine na datum 1. svibnja održavati radnički prosvjedi. Iduće je godine taj dan postao dan opće solidarnosti radništva.

 

 

Zapad vs. Istok

Tenzije su u zapadnim zemljama relativno brzo stišane budući da su radnici ostvarili brojna prava zahvaljujući sindikatima kao posrednicima između poslodavaca, odnosno države. S druge strane, radničko samoorganiziranje u istočnim zemljama podrazumijevalo je niske plaće, prisilni rad, ostanak nakon radnog vremena, i to sve pod izlikom državnog interesa. Iako su vlasti proklamirale društvenu pravdu, radnici ju nisu osjetili, dapače, bili su obespravljeni i iskorištavani.

Kako bi ironija bila još veća, Praznik rada se u komunističkim zemljama pretvorio u grandiozne državne mimohode čiji je cilj bio pokazati kako radnici podupiru državu. U proslave su se kasnije uključile i vojne parade kako bi pokazale državnu moć, dok su radničke povorke degradirane i služile su kao svojevrstan ukras režimu.

 

Praznik rada u Hrvatskoj

Hrvatska, u ovom slučaju, nije zaostajala za zapadnim zemljama pa je svoj prvi Praznik rada proslavila 1. svibnja 1890. godine. U Zagrebu se kao uvod u obilježavanje praznika održao niz skupova i štrajkova. Baš kao i svoji suborci iz Chicaga i diljem svijeta, svoje su zahtjeve radnici predstavili u znaku tri osmice. Govornici su na velikoj skupštini u Hrvatskom domu pred 1000 radnika ponavljali da su za rad, ali da žele živjeti kao ljudi. Slične zahtjeve čujemo od radnika i danas, 127 godina nakon izlaganja.

Današnje stanje

Iako su radnici formalno ostvarili ciljeve tzv. „tri osmice“, pitanje je koliko ih se poslodavci zbilja drže. Koliko radnika svakodnevno ostane raditi prekovremeno koje je uglavnom neplaćeno? Isto tako, poželjno je da na raspolaganju budu i na svoje slobodne dane i stanke ukoliko poslodavcu zatreba te pritom ne iskazati nezadovoljstvo jer su sigurno više puta čuli za su zamjenjivi i potrošna roba.

Isto tako, radnici kao da su utihnuli, nema više masovnih demonstracija kojih se nemilosrdni „gazde“ užasavaju. Gdje je nestala radnička solidarnost? Nitko ne diže glas protiv ustaljenih arogantnih obrazaca ponašanja zahvaljujući kojima su oštećeni, ne samo financijski, već i duhovno. Naime, svakodnevno ponižavanje i ugnjetavanje koje trpe neki radnici sigurno nije dio ugovora kojeg su sklopili pri ugovaranju radnog odnosa. Iako nadređeni žive od njihova rada, prema njima se ponašaju krajnje nezahvalno, dok u isto vrijeme očekuju da ih radnici poštuju i da o njima imaju samo riječi hvale. I sve to za „crkavicu“ koju dobiju.

Tu i tamo se netko požali na nemilosrdne uvjete rada, ali taj se brzo zamijeni. Ipak je više od 240 000 ljudi na burzi rada. U ovakvoj neugodnoj radničkoj klimi nije ni čudo što mnogi šutke samo čekaju na svoj minimalac živeći u svakodnevnom strahu od gubitka radnog mjesta.

Od prvih prosvjeda za svoja prava, radnici su zahtijevali više plaće za svoj rad. Problem je evidentan i danas, ali tužnija je činjenica što je redovna isplata plaća postala luksuz. Također, tužna je činjenica što žene još uvijek ne dobivaju jednake plaće kao muškarci za isti posao. Radnička prava su Zakonom o radu osigurana na zakonodavnoj razini, no ona se uglavnom odnose na zaradu. Uvažavanje radničkih prava, ali isto tako i njih kao osoba je jednako važno i potrebno je ukazivati na nepravdu u tom sektoru. Naposljetku, solidarnost je jedna je od najvažnijih kvaliteta funkcionalnog društva.

Što nakon Praznika rada?

Standardna je slika za Prvi maj nasmiješenih političara koji dijele besplatne porcije graha u gradskim parkovima. Također, standardne su njihove izjave o tome da su radnici stupovi našeg društva i ekonomije. Kako vladajući, tako i oporba, ponovno će najavljivati med i mlijeko za radnike, nova radna mjesta, veće plaće i prava. U stvarnosti, zaboravit će na te floskule prije nego što će radnici dovršiti svoju porciju graha.

No, što nakon Praznika rada, jednog dana u godini kada se treba dodvoriti radničkoj klasi? Da li će ti isti političari misliti na radnike kad budu donosili nepravedne zakone ili mjere? Da li će spriječiti nepravedne prakse poslodavaca koje guše stotine tisuća građana i pred kojima su oni nemoćni?

Radnici će na današnji dan biti glavna tema, no već sutra slijedi povratak u stvarnost. A ta je stvarnost ona u kojoj radni dan nekima debelo premašuje osam sati, a prekovremeni sati se ne isplaćuju, stvarnost u kojoj plaće kasne mjesecima, a radnik je svejedno ponižavan i ugnjetavan, stvarnost u kojoj su svi na dobitku osim njih. Vrijeme je za buđenje jer je svaki dan Prvi maj!

 

Comments

comments

LEAVE A REPLY