Prije nekoliko tjedana starci su slavili 50 godina braka.

Ej, 50!!! Meni je muka kad se sjetim da ću morati imati 50 godina života i srećom nemam ih još, ali 50 godina braka!!!! Mrak!!!

U tom ozračju slavlja gdje su nas lijepo ugostili u restoranu uz neke koji su bili na njhovom piru koji je, usput, bio organiziran doma, spontano mi krenulo razmišljanje o svim tim svakodnevnim stvarima oko kojih ne razmišljamo previše, a eto, tu su. I uz tu finu klopu i piće počinjem prebacivati glavom svoju okolinu…

Frendica jedan

Jedna fantastična osoba, živi sama i nema nikakvih ambicija da ikada bude u paru. Posao, auto, stan. Iskreno mi priznaje svaki puta na kavi da bi je djeca u ovim godinama užasnula, u što ne sumnjam jer bi i mene beba u ovim godinama devastirala. Ne mogu više ne spavati, nemam više toliko živaca, a Boga mi, ni razumjevanja. Kad sam umorna, postajem grozna i sama sebi, a kamo li drugima. Moji me trpe jer, eto, doma sam, ali čak da stavimo po strani i mogućnost bebe pomisao na nekog s kim bih trebala počinjati od startne pozicije naprosto me užasava. Sjećam se da sam jednom rekla svekrvi da mi ne bi više nitko muški uselio u stan, ni da mi plati dva miliona eura u slučaju da se razdvojim na bilo koji način od njenog sina. I zaista ne bi! Zato razumijem tu svoju frednicu u potpunosti kad kaže da ima neka svoja ustaljena pravila, navike i da bi to ne bi mijenjala ni zbog koga.

Frendica dva

Frendica druga, osoba koja stalno misli da se nekome treba dokazivati. Posao, auto, stan. Nije da ne bi nekog uz sebe, međutim, to joj nikako ne polazi za rukom.  Ona mi na kavi obično kuka. Rasteže je mama, sestra, frendice, pa čak i ti “povremeni” koji dolaze i prolaze, a ona ostaje tu gdje je trajno i sve ima manje nade da će je zadesiti ta neka srećica da se skrasi jer godine su tu, za biranje ima sve manje, a i ono što ima je falš. E, pa da, roba s greškom. Rastavljeni, nesretni u braku, jebivjetri ( oprostite na izrazu ), bolesni, beznadni, nesvrsishodni, neinteligentni. Interesantna stvar je činjenica da svi postaju neka vrsta malih tirana kad se dohvate nje. Valjda ono što nisu mogli trenirati na bivšim, sadašnjim, usputnim, stalnim, treniraju na njoj.

Frendica tri

I opet posao, stan, auto, ali rastavljena s odraslom djecom. Ona bi vezu, ali da joj ne useljava u stan jer više nije u stanju trpjeti nečiju stalnu prisutnost. Ok, ali svejedno bi vezu. Sexa nema ni u primisli. Vjerojatno je zaboravila kako to izgleda. Nesretna do pakla. U stalnoj potrazi za nekim neodređenim koji bi trebao imati dovoljno kontradiktorne vrijednosti da čak i ja, uvijek optimistična, mislim da takav ne postoji. Kad se uhvati nekog čini mi se da bi sve odjednom, a najviše bi bila sigurna u neke postavke koje ne mogu biti definirane u samom početku niti da su u idealnom stanju.

Ljudi obično vole način na koji ih netko voli. Tada su u stanju drugima pripisivati i one famozne vrline koje ovi u stvarnosti, bez naočala varalica, zapravo nikad nisu ni imali. Neke fikcije koje raduju dok vjerujemo u fikcije. Međutim, u momentu kad shvatimo da su to zaista fikcije, a ne stvarnost ostajemo tako prazni i pitamo se što smo vidjeli u tom čovjeku. Ništa! Nismo vidjeli u njemu, vidjeli smo u nekom svom fiktivnom liku, a on je poslužio kao subjekt projekcije naše fikcije. Kad osobu forsiramo da nam kaže “na čemu smo” ili da nam odgovori na neka strogo određena pitanja tipa: “Voliš li me?”, nekako imam osjećaj da ubijamo svu čaroliju procesa koji i ovako neće trajati vječno, ali proces zbog kojeg smo zaljubljeni. Čemu onda ubiti zaljubljenost i to svjesno?

Ona non stop viče da joj treba netko, ali taj gospodin “netko” nikako da se kreira, a kamo li pojavi. Pojavljuju se likovi koje bi ona htjela pretvoriti u “nekog”, ali joj to ne polazi za rukom. Razumijem ja te frajere koji ne vole da se to nešto definira jer definicijom odnosa dolazimo negdje na neko određeno mjesto na ljestvici, a s tog određenog mjesta moramo znati što ćemo dalje. Ipak je simpatičnije i romantičnije pustiti pa nek voda nosi, nego forsirati određenje.

Frendica četiri

Ima i ona četvrta. Privatnik, podstanar. E, ona je top! Nas dvije se uvijek složimo. Nikad nisam mislila da je Sex i grad neka pametna serija, ali mi je baš po tim odnosima prema svijetu i muškarcima s četiri totalno različite žene, a ujedno najbolje frendice, bila privlačna za gledanje i razmišljanje. E, ova mi je jedna od mojih “Sex i grad” frendica. I ona “treća” mi je “sex i grad” frendica. Zapravo, nas tri smo nekako jako povezane po pitanju sex i grad tema, a tako se nekako i ponašamo. Četvrta….lepršava, balerina, bistra u mozgu i na jeziku. O, da, ima i ona epizode tipa “sad ćemo malo dramiti”. Budimo iskrene, mi žene to volimo, tu i tamo. Dramaturgije su nam dio života. Bez dramaturgija nismo potpune. I ja volim dramiti, tu i tamo, pa očekujem da će Faca to skužiti, malo tepati, maziti, paziti i izgladiti stvar. Nakon toga slijedi dugi period mira. Tako je i kod nje. Jedan na Tajlandu, drugi u Njemačkoj. Sve popetlja i sve se otpetlja samo. Tu i tamo drami, pa onda prede. I to mi je sve poznato.
To su neki naši ženski igrokazi. Oni igrokazi u kojima želimo da nam se dokazuje ljubav na razne načine i da možemo jedna drugoj na kavi reći: “Nije mi ni trebao ništa reći. Sve je rekao tim činom.” Onako važno kao da smo otkrile formulu nuklearne fizike. Kad ja njoj kažem: “Neću ga više zvati. Ide mi na živce.” Ona mi odmah daje podršku u stilu: “Nemoj, imaš pravo!” Kad joj nakon jedanaest dana kažem: “Nije se javio.  Misliš li da trebam prva?” Ona važno kaže: “Naravno!” I tako….
Tako se mi podupiremo, a same znamo da su to sve gluposti i naši igrokazi, ali svejedno taj naš neki ženski mozak koji voli dramaturgije je fascinantan, pa se zdušno podupiremo u slaganju svakojakih scenarija. Moramo si nekako biti važne. A znate da žene moraju, ali baš moraju pričati o svojim ljubavima jer mi “moramo” pričati, pa kad je još i ljubav u pitanju! OMG! Fomula života! Još nisam čula da muškarci toliko razglabaju o samo jednoj ženi koliko smo mi u stanju rastegnuti, sažvakati, ispljunuti, pa ponovno uzeti žvakaću i ponoviti kolo ponovno i ponovno sa samo jednim Facom.

Frend jedan

Eh, da, imam ja i jednog, u pravom Sex i grad maniru, jako dobrog frenda. On je gay. Ne mogu reći da on nema Faca na bacanje, međutim, njemu nije do vjenčanja. Nije mu ni do veze. Nekad me fascinira koji su to komadi od muškaraca i gdje to sve pronalazi. Kliknuli smo na prvu i godinama smo frendovi. Frendica broj tri bila bi i više nego zadovoljna da jednog od tih može dovući u krevet. Kod njega je druga taktita. Njemu je bitan krevet, a njoj nešto drugo, pa opet krevet. Sve u svemu, nekoliko puta se čak zaljubio. Onda sam ga slušala kao i frendice. Ima i on faze dramaturgija.  I o tome sam razmišljala. Nekako sam sretna što ga imam za frenda. Čini mi se da sam tako popunila sve nivoe onoga što se danas smatra IN, prihvaćanja različitosti. Neka na njemu i ostane. Ne bih kretala u daljnja prihvaćanja različitosti.
Eto, gledam oko sebe i zbrajam moje “Sex i grad” frendice, a i ove van sexa i van grada, te kod svih vrijedi isto pravilo. Mi nećemo nikad doživjeti 50 godina braka. Mi, vjerojatno, nećemo doživjeti ni brak, a neke od nas, nakon razvoda i nisu baš ponosni zastupnici i proklamatori potpisa, onako klasičnog kao što to imaju moji starci.
Svejedno, svaka njima čast! Treba se trpjeti tolike godine.

Comments

comments

LEAVE A REPLY