Socijalistička arhitektura
Zagreb - Novozagrebacko naselje Travno nastalo je sedamdesetih godina. Travno pripada cetvrti Novi Zagreb Istok te u njemu zivi oko 15.000 stanovnika. U Travnom se nalazi i najveca zgrada u Hrvatskoj popularno nazvana Mamutica. Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Na spomen socijalističke arhitekture mnogima se okreće sadržaj u želudcu, a mozak počne vrtiti propagandne filmove koji promiču socijalizam bivše države i slike sivih, betonskih zdanja. Što za nas danas predstavlja socijalistička arhitektura? Koji je bio cilj socijalističke arhitekture? Koja je njezina vrijednost u povijesti umjetnosti i urbanizmu? I, naposljetku, što danas možemo naučiti proučavajući ju i kako ju danas iskoristiti?

Ukratko o socijalističkoj arhitekturi

Socijalistička arhitektura je arhitektura koja nastaje u razdoblju od svršetka Drugog svjetskog rata do raspada Jugoslavije i komunizma. Ona je postojala u svim bivšim socijalističkim republikama Jugoslavije, ali nikako nije bila jedinstvena. Svaka je SR imala vlastite principe u arhitekturi, a u SR Hrvatskoj se u mnogočemu razlikovala arhitektura, recimo, u Zagrebu od one na Jadranskoj obali. Ona intenzivno započinje 50-ih godina 20. stoljeća te se nastavlja na funkcionalizam i modernizam koji je već davno prije bio otkriven zapadnije od nas.

Arhitektura je tada bila funkcionalistička što znači da je njezina “uporabljivost” bila mnogo važnija od njezine umjetničke ili estetske vrijednosti. Zagreb se širio prema jugu, preko Save. Upravo je tada izgrađen Novi Zagreb kakav danas poznajemo. Vizija tadašnje arhitekture bila je izgraditi naselja društva jednakosti i radničke emancipacije. Nekim projektima se to i postiglo jer su stanovi bili jednaki za sve – svi su se mogli ugodno osjećati u svojoj okolini jer su svi posjedovali manje-više isto bogatstvo. Krajem 50-ih i početkom 60-ih godina javljaju se nove tendencije te je sve bitnije bilo postići određenu razinu umjetničke vrijednosti.

U Jugoslaviji su, dakako, bili važni sport i kultura, a bilo je potrebno izgraditi i poveći broj građevina za državni aparat te za kompanije u vlasništvu države. Državna je incijativa, naravno, jedno od glavnih obilježja socijalističke arhitekture. Ona je bila financirana od strane Države i u funkciji Države ili državnog režima (komunizma). Danas su mnogi važni arhitektonski projekti financirani od strane Republike Hrvatske ili lokalne uprave (Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Muzej suvremene umjetnosti…), ali je veći broj financiran od strane privatnih investitora ili koncesionara ili Europske komisije i slično. Neki od ciljeva su bili od periferije napraviti poslovna središta, iz ničega napraviti sve. To je to još jedna stvar za kojom, možda, žalimo. Bila su to, sve u svemu, ambiciozna vremena – barem što se arhitekture tiče, a ona se u idućim desetljećima nastavila razvijati.

Zagreb – Neboderi popularno zvani ‘rakete’ na Zelenom trgu u zagrebackom naselju Vrbik.
Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Važne građevine

U tom su vremenu izgrađene neke građevine (ili skupine građevina) koje su dan-danas zaslužne za profiliranje izgleda Zagreba. Navest ćemo samo nekoliko najupečatljivijih iako je to smiješno mali postotak svega bitnoga tada izgrađenog. Počnimo Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog arhitekta Marijana Habernela. Zgrada je smještena između Glavnog kolodvora i Avenije Vukovar te se gradila, uz stanke, punih dvanaest godina. Dovršena je 1973. , ali zbog ranog početka gradnje predstavlja, ranije spomenute, nove tendencije k umjetničkim vrijednostima građevine kao svojevrsni odgovor čistom funkcionalizmu. Danas predstavlja kultnu građevinu i instituciju, a u njoj se, između ostaloga, odvijao i Eurosong 1990. Iduća su dva primjera primjeri stambene arhitekture. Govorimo o Stambenoj zgradi Ivana Vitića u Laginjinoj ulici i Raketama Vjenceslava Richtera na Slavonskoj avenji. Stambena zgrada, inače poznata kao “Šareni neboder”, predstavlja prekrasan primjer razvoja stambene arhitekture Zagreba iz monotone u zanimljivu i punu identiteta uz poštivanje funkcionalnosti.

Danas “Šareni neboder” i kompleks uz njega postaje mjesto poželjno za život mnogim umjetnicima i arhitektima iako vapi za temeljitom obnovom. Rakete, izgrađene u brutalističkom stilu, predstavljaju svojevrsnu suprotnost “Šarenom neboderu”. Najviša je visoka sedamdeset metara, ali ostavlja nevjerojatan dojam stabilnosti i nesalomljivosti što je bio i svojevrsan cilj jer su Rakete izgrađene nakon potresa u Skoplju 1963. Specifične su po podupirućim elementima koji daju iznimno zanimljiv izgled građevinama koje su jedne od najprepoznatljivijih u cijelom Zagrebu. Sljedeći primjer je zapravo nadogradnja već postojeće građevine. Riječ je o Hotelu “Dubrovnik” izgrađenom 1929. godine s modernom nadogradnjom iz 1982. arhitekata Ines i Nikole Filipovića. Ta je nadogradnja poznata po prekrasnoj, nedavno obnovljenoj staklenoj fasadi u ulici Ljudevita Gaja. Fasada se svojim modernim izgledom neobično dobro uklapa među historicistička zdanja koja je okružuju te je osvježenje pri prolasku tim dijelom Grada.

Ostaje nam prokomentirati primjere građevina državnih kompanija i državnog aparata. Primjeri koji se ističu su popularna “Kockica” te Vjesnikov neboder. “Kockica”, izgrađena 1968. od strane arhitekta Ivana Vitića, imala je mnoge svrhe, a i danas je sjedište nekoliko ministarstava. Cijeli je projekt bio vođen od strane brojnih umjetnika zaduženih za dizajn interijera. Vjesnikov je neboder djelo Antuna Urlicha te je bio važan projekt za vrlo važnu novinsku i izdavačku kuću – Vjesnik. Danas on, nažalost, nije prenamijenjen te se nalazi u derutnom stanju na sjecištu Slavonske avenije i Savske ceste.

Photo: Anto Magzan/PIXSEL

Današnji potencijali

Socijalistička je arhitektura danas često zapuštena i prepuštena propadanju. Koji su njezini potencijali? Socijalistička se arhitektura može prenamijeniti za neke nove funkcije kao što je već i učinjeno s nekim građevinama. Većina se stambene arhitekture iz tog vremena i danas koristi, ali joj je potrebna obnova; vrlo često i modernizacija koja uključuje i bolju energetsku učinkovitost. Neke reprezentativne oblike arhitekture tog doba treba obnoviti u izvornom obliku. To se ne odnosi samo na Zagreb nego i na ostatak Hrvatske. Baština moderne arhitekture nimalo se ne poštuje.

Postoji mnogo suvremenih primjera adaptacije socijalističkih turističkih objekata u luksuzne hotele što je u neku ruku pozitivno, ali također u potpunosti odudara od prvotnog cilja socijalističke arhitekture – društvene egalitarnosti. Tu je također i turistički potencijal. Na tom su se području dogodili neki pozitivni pomaci. Tako je zagrebačka “Mamutica” uvrštena u atrakciju Grada Zagreba u aplikaciji Zagreb be there. Osim elegantne vizure centra Grada, socijalistička arhitektura je zasigurno dio vizualnog identiteta Zagreba koji se može ponuditi turistima. To znači emancipaciju, a ne skrivanje strane grada vrlo zanimljive turistima. To može biti adut u rukavu turističke ponude jer su neki primjeri takve arhitekture nešto što se uistinu ne može svugdje doživjeti.

Za kraj ostaje reći da se pametnim planiranjem Zagreb uistinu može pretvoriti u vrlo zanimljiv sklop arhitekture različitih stilova i povijesnih razdoblja. Srednjovjekovna arhitektura Gornjeg grada s donjogradskom arhitekturom 19. stoljeća već je relativno dobro povezana. Zašto se to ne bi dogodilo i sa socijalističkom arhitekturom Novog Zagreba koja bi se, u krajnjoj liniji, već lagano trebala povezivati i miješati sa suvremenom arhitekturom? Sve je to moguće uz malo kreativnosti, poduzetnosti i dobre volje.

Comments

comments

LEAVE A REPLY