Individuum postaje ‘divisium’

Odbacimo li pogled na potrošača masovne robe kao suradnika u proizvodnji masovnog čovjeka, gdje on plaća za to što samoga sebe prodaje; čak i svoju neslobodu, ne možemo osporiti kako više nije potrebno masovno okupljanje za proizvodnju poželjnog tipa masovnog čovjeka. Budući da se obezličenje individualnosti i otuđenje racionalnosti obavlja već kod kuće, masovne režije da se čovjeka pretvori u Nikoga, ponosnog na to da je Nitko, suvišne su. Nijedno obezličenje čovjeka nije uspješnije od onoga koje prividno čuva slobodu i pravo individualnosti, a ako se procedura odvija u ‘kućištu’ pojedinca, u osamljenosti, tada uspijeva još bolje. Tretman žrtvi ostavlja privatnost, barem njezinog privatnog prostora, i ostaje potpuno diskretan.
Uzmemo li za primjer nastupanje nekog kandidata koji se želi predstaviti svojim biračima razumije se da kandidat pokazuje zadovoljavajuću osobnost, smiješi nam se i šarmantan je što je moguće više. Kako bi mi dobili privid da se on ne sastoji i još u nečemu drugome, osim u tome smješkanju, kandidat će svoj šarm gurnuti u prvi plan kao svoju isključivu osobinu. Na ekranu će se pojaviti, premda se prividno predstavlja cijeli kandidat,  činjenica njegove osobnosti, odnosno da je kandidat zapravo njegova osobnost, odnosno, pojavit će se osobnost umjesto kandidata. Dakle, ono što ćemo dobiti je »subjekt koji se iscrpljuje u svom predikatu.« Predstavljanje ovog kandidata izvodi točno ono što radi vijest. Ona zamagljuje činjenicu i predstavlja već donesen sud, a to je ogroman plus jer su time ujedno skriveni oni učinci koji, kao što se upravo pokazalo, načelno pripadaju sudu: predrasuda i oduzimanje slobode. Jasnije, dok vijest slijedi činjenicu koju prenosi i ravna se prema njoj, činjenica se ravna prema sudu.
Nijedna laž koja drži do sebe ne sadrži neistinu, i u konačnici, nijedna emisija nije ono što se preparira da bi bilo prodano. Može se čak i reći da je pod određenim okolnostima i istinita, a neke to zaista i jesu, jer laž ne voli ništa toliko kao alibi istine, ili barem polovične istine. Ono što se preparira jest slika svijeta kao cjeline koja je sastavljena iz pojedinih emisija. Pa i kada bi se sve pojedinačno emitiralo sukladno istini moglo bi se zbog toga što se mnogo toga zbiljskog ne prikazuje preobraziti u preparirani svijet, a potrošača cjeline u prepariranog čovjeka. Zadaća onih koji nam isporučuju sliku svijeta je da iz mnogih istina slažu jednu cjelinu za nas – cjelinu koja je, dakle,  manje istinita od zbroja istina njezinih dijelova. Ono što se namjerava s tom cjelinom pragmatična je slika svijeta koju predstavlja praktični uređaj s ciljem da oblikuje naše djelovanje, naše trpljenje, naše ponašanje, naše nečinjenje, naš ukus a samim time i cijelu našu praksu. To je uređaj koji istovremeno, kako bi prikrio svoju namjenu, nastupa preobučen u svijet, dakle, instrument koji sa svoje strane hini da je sam svijet. Kako bi ova tvrdnja bila jasnija, televiziju možemo usporediti s predmetima u Planetariju: s jedne strane su uređaji, budući da trebaju izvježbati naše znanje (svijeta zvijezda) i našu praksu (pronalaženja zvijezda); no s druge strane oni nastupaju kao mikrokozmički modeli koji, dakako, bezazleno pokušavaju izazvati iluziju da su oni sâmo to zvjezdano nebo.

 

Comments

comments

LEAVE A REPLY