VITRAIL KORA KATEDRALE NOTRE-DAME U CHARTRESU

Slikarska tehnika, u kojoj se prema crtežu realizira kompozicija pomoću raznobojnog stakla različita oblika

Najstarijim primjercima vitraila (franc. vitrail; engl. stained glass, njem. Glasmallerei, tal. vetrata) obično se smatraju staklene pregrade velikih prozora na bazilikama IV-V st., sastavljene od brojnih ulomaka prozirna selenita, uloženih u zamršeno geometrijski oblikovano mrežište od kamena, žbuke ili drva (Rim, Sta Sabina), ili prozirne prozorske ploče od alabastra (Ravenna). Obojeni prozori spominju se tek početkom. IX st. u vrijeme papâ Lava III i Benedikta III. Međutim, pravi razvitak vitraila može se pratiti tek od X st., kad su po prvi put teške transene i mrežišta od kamena odnosno žbuke nadomještene metalima.U srednjovjekovnim traktatima o umjetnosti detaljno su pobilježena iskustva glede izvedbe vitraila (pripremanje staklenih ulomaka i njihovo povezivanje olovom u dekorativne svrhe). Upotreba podatnih olovnih šipki, koje mogu lakše pratiti nepravilnosti staklenih ulomaka sastavljanih u sve složenije kompozicije, omogućuje sve bogatiji razvitak ove slikarske tehnike, kod koje usko surađuju umjetnik i obrtnik staklar.
U X st. spominje se u Reimsu biskup Adalberon, koji je dao obnoviti prozorska stakla katedrale staklima »continentibus historias«. To je jedan od najstarijih dokumenata koji spominju vitraile. Poznato je, da je u Clunyu oko sredine XI st. postojala vrlo aktivna radionica obojenih stakala. Međutim, osim značajnih figuralno ukrašenih ulomaka iz toga vremena prvi sačuvani reprezentativni primjerci vitraila sačuvani in situ potječu iz XII st.
U to vrijeme francuska opatijska crkva St-Denis postala je središte škole za izradbu vitraila, odakle se širio utjecaj u ostala mjesta Francuske (Chartres, Poitiers, Angers). Romanički vitrail u svojoj kompoziciji ima pravilno zacrtano metalno mrežište – komadi stakla, rezani željezom a vezani olovom, intenzivnih su boja (zasićena modra, vatreno crvena, narančasta i zelena) i sastavljeni tako da svojim kontrastima još jače naglašavaju efekt svjetlosti. Primjenom dijamantnoga šiljka omogućeno je sve sitnije i nepravilnije rezanje stakla, pa vitrail u razdoblju gotike postaje fini čipkasti sastav u raskošnoj skali boja, pri čemu ulaze u igru i ljubičasta i smeđa boja te čitav niz nijansa.
U Parizu se razvija osobito jak centar za izradu vitraila (St. Chapelle), čiji se utjecaj širio sve do Engleske i Njemačke. U Engleskoj nastaju prvi vitraili u ХII-XIII st. (katedrala u Canterburyju, Westminsterska opatija). U XIV st. ti vitraili, prema ukusu vremena, postaju kompleksne i raščlanjene kompozicije (Wells), a kasnije prelaze u sve zamršenije dekorativne oblike koji se javljaju i u manjim crkvama (XVI st.). Iz Francuske se sklonost za vitrail širi u XIV st., osobito preko Strasbourga i Tiringije u Njemačku, gdje se u Bambergu i Regensburgu razvijaju jaki centri za izradu vitraila.
Utjecaj iz Francuske dolazi s nekim zakašnjenjem i u Italiju, gdje je zbog klimatskih prilika taj način ukrašivanja prozora prihvaćen relativno kasno. Najjači su centri bili Siena, Firenca i Assisi. Vitraile su izvodili strani staklari, a talijanski su umjetnici (L. Ghiberti, P. Uсcello, Donatello, A. del Castagno, Vivarini) izrađivali kartone – često se, umjesto staklarskom bojom koja se polagala na staklo i zatim palila, slikalo i uljenim bojama, pri čemu se mnogo gubilo na čitljivosti kompozicije i transparentnosti materije, što je u stvari bitni efekt vitraila. Poznato je, da su i u drugim zemljama čuveni umjetnici izrađivali kartone za vitraile (npr. A. Dürer za katedralu u Bambergu).
U XVII i, osobito, u ХVIII st. sve su rjeđi raznobojni stakleni ukrasi prozora, a sve češće prevladavaju dekorativna ornamentika, heraldički motiv i grisaille. U razdoblju historijskih stilova tehnika vitrail doživljava svoju obnovu, osobito u tehničkom pogledu – preuzimajući,  gotove ikonografske sheme iz minulih razdoblja, taj period kreativno ne donosi ništa novo. Intenzivna igra svjetla, prolazeći kroz raznobojna stakla, privukla je u novije doba pažnju fauvista (H. Matisse) i kubista a i neki suvremeni umjetnici nisu ostali ravnodušni prema tehnici vitraila (Le Corbusier, C. Unger i dr.). Kod nas su kartone za vitraile izvodili T. Krizman, V. Pomorišac, M. Trepše i I. Dulčić.

Comments

comments

LEAVE A REPLY