produktivnost
Svima nam se ponekad dogodi da na kraju dana shvatimo kako smo ga potratili i nismo napravili ništa produktivno. No što je zapravo gubljenje vremena? Ako izuzmemo prečesto izbjegavanje životnih izazova i obaveza, gubljenje vremena zapravo je dobro za mentalno zdravlje. Vrijeme koje provedemo odmarajući se od obaveza kojima se bavimo većinu svog života daje nam energiju i uspostavlja ravnotežu koja je važna za emocionalno i psihičko stanje. Uostalom, može li vrijeme zbilja biti potraćeno? Ono prolazi neovisno o tome kako ga provodimo i svejedno mu je za našu produktivnost. Nitko ne želi sve svoje vrijeme provoditi radeći, a evo zašto nitko ne bi ni trebao.

Važnost određivanja prioriteta

U doba prije kompjutera i mobitela, ljudi su se radovali završetku radnog vremena. To je bilo vrijeme za opuštanje, zabavu ili druženje. Danas su mlađe generacije konstantno vezane za svoje elektroničke uređaje i rijetko se od njih odvajaju. No odvajanje od mobitela i povezivanje sa samim sobom trebalo bi se češće prakticirati.
Stalno nam nad glavom vise liste stvari koje moramo napraviti. Društvo koje veliča produktivnost i osuđuje gubljenje vremena dodatno nam izaziva osjećaj krivnje ako se odmaramo dok nas čekaju obaveze. No život proveden u konstantnom izvršavanju obaveza zbilja se ne može nazvati životom. Zapravo je ponekad potrebno potratiti vrijeme bez grižnje savjesti.
Uzmimo primjer Merlina Manna koji je stvorio sustav «Inbox Zero.» U njemu je objašnjavao poslovnim ljudima koji dnevno dobivaju stotine mailova kako da ih prestanu nagomilavati.  Shvatio je da ljudi često pročitaju poruku i ne naprave ništa nego odluče odgovoriti kasnije. Time si stvaraju dodatni stres. «Inbox Zero» potiče da svaku otvorenu poruku treba pročitati te poduzeti nešto da inbox nakon provjere ostane prazan. Na svaki mail treba odgovoriti, izbrisati ga ili odgoditi odgovor, odnosno staviti ga na listu stvari koje treba napraviti.
Mann je trebao napisati i knjigu o svom sustavu, no njegova karijera gurua za produktivnost razvila je u njemu unutarnji konflikt. Prenosio je svoje znanje, ali shvatio je da dok održava govore, ljudi u publici samo slušaju o produktivnosti umjesto da zbilja budu produktivni. Dvije godine nakon što je knjiga trebala biti objavljena, Mann je objavio esej u kojemu je rekao da knjige neće biti. Opisao je ironiju propuštanja odrastanja njegove trogodišnje kćeri kako bi napisao nešto što će se svidjeti njegovom uredniku. Zapostavio je svoje prioritete kako bi pisao knjigu o prioritetima. Zaboravio je i poslušati vlastiti savjet da zbog posla ne smijemo propuštati ono što nam je zbilja važno.

Kvaliteta slobodnog vremena

Problem s produktivnošću ponekad je to što, jednom kada uhvatimo ritam, više ne znamo stati i napraviti pauzu. Ne dopuštamo si duže spavanje, odlaske u šetnje ili čitanje knjiga za zabavu. Čak i kada ipak odvojimo vrijeme za odmor, provedemo ga bolno svjesni svih stvari koje bismo trebali raditi. Tako slobodno vrijeme za opuštanje i zabavu kvarimo osjećajem krivnje.
Mnogi ljudi imaju tendenciju slobodno vrijeme provesti na način koji najmanje obogaćuje i ispunjava. Radi se o sjedenju pred kompjuterom ili s mobitelom u ruci i surfanju internetom. Tako provedeno vrijeme ne pridonosi ni zadovoljstvu ni produktivnosti.
Michael Guttridge, psiholog koji proučava ponašanje na radnom mjestu, spominje kako je među ljudima raširena ideja da stalno moramo biti dostupni i da stalno moramo raditi. Rijetko isključujemo mobitel kako bismo u miru prošetali. Posljedice takvog stava su negativne. Dok koristimo računala odsutni smo i zbog društvenih se mreža ne možemo skoncentrirati na ono što radimo. Koliko god se uvjeravali da je riječ o multitaskingu, zbog takvih distrakcija nam treba puno više vremena da obavimo i najjednostavnije zadatke. Osim toga, propuštamo mentalnu i fizičku korist koju dobivamo kada vrijeme provodimo fokusirani na sebe.
Istina je da ne trebamo toliko raditi. Genijalci kao što su Charles Dickens, Gabriel García Márquez i Charles Darwin nisu imali pretrpane rasporede – radili su pet ili manje sati dnevno. Ono što najveći kreativci u povijesti imaju zajedničko jest pomalo paradoksalna činjenica da oni organiziraju svoj život oko posla, ali ne i svoj dan. Njihova je svakodnevica, osim nekoliko sati posla, bila ispunjena šetnjama prirodom, drijemanjem, druženjem s prijateljima ili jednostavno sjedenjem i razmišljanjem. Njihova produktivnost nije rezultat bezbroj radnih sati; naprotiv. Posao koji obavljamo zapravo se često proteže na vrijeme koje imamo. To znači da bi većina ljudi mogla provoditi značajno manju količinu vremena na radnom mjestu i svejedno obaviti jednaku količinu posla.

Zašto zapravo želimo upravljati vremenom?

Naši opsesivni pokušaji za što boljim upravljanjem vremenom kriju poznat motiv: strah od smrti. Kao što je rekao filozof Thomas Nagel, na bilo kojoj značajnoj vremenskoj skali, osim onoj samog ljudskog postojanja – recimo na vremenskoj skali planeta ili svemira – svi ćemo biti mrtvi za koju minutu. Nije ni čudo da nas toliko muči problem što boljeg iskorištavanja vremena.
Moderna revnost za osobnom produktivnošću sugerira da, kada bismo pronašli pravi način i imali dovoljno samokontrole, znali bismo da ne propuštamo ništa bitno. Na taj bismo način mogli biti sretni. Zbog toga je produktivnost naša obaveza – ili u to vjerujemo. To je zgodna ideologija iz perspektive onih koji profitiraju od našeg napornog rada i većih mogućnosti za potrošnju.
Osobna produktivnost predstavlja se kao lijek protiv zatrpanosti poslom. No zapravo bi se mogla shvatiti i samo kao drugi oblik zatrpanosti poslom. Kao takva, ona ima jednaku psihološku ulogu – da nam skrene pažnju s potencijalno zastrašujućih pitanja o tome kako provodimo svoje dane. Takve je okolnosti spominjao i Friedrich Nietzsche. On je pisao o tome kako na poslu radimo savjesnije nego što je zbilja potrebno jer nam je važno izbjeći slobodno vrijeme kada bismo stali i razmišljali. Prema njemu je žurba univerzalna među ljudima jer su svi u bijegu od sebe.
Takav nam je stav toliko usađen da često čak i aktivnosti koje bi trebale biti zabavne – gledanje filma ili odlazak na trčanje – mogu biti pokvarene osjećajem odgovornosti. No gubljenje vremena zapravo je punjenje baterija koje smiruje. Odvajanje vremena za apsolutnu neproduktivnost pomaže nam da postanemo bolji u svom poslu. Također nas ispunjava samo po sebi. Naposljetku, svi ponekad imamo potrebu da prolistamo časopis, prošetamo ili da jednostavno ne radimo ništa. Umjesto da se zbog toga osjećamo loše, trebali bismo takve trenutke prihvatiti i gledati na njih kao na dobro provedeno vrijeme – jer oni to i jesu.

Comments

comments

LEAVE A REPLY